Zašto nisam svoj glas dao Josipoviću?

Ivo Josipović izabran je za hrvatskog predsjednika i malo je važno tko ga je i kako izabrao. Izbori su bili regularni, novi je predsjednik pobijedio s respektabilnom većinom i zalud je sada mlatiti praznu slamu kibidabi analiza. Josipović se zaklinje da će biti predsjednik svih građana, pa i onih koji su bili protiv njega, premda bi to moralo biti samo po sebi razumljivo. Izbori se i organiziraju zato da bi se došlo do jednoga i SVI koji u izborima sudjeluju, bez obzira na to koga zaokružili ili prekrižili, izabiru toga jednoga. Izabrani je izabran u ime svih i dužan je služiti svima, baš kao što su i svi birači dužni biti lojalni izabranome. Na svoga predsjednika, dakako, imaju pravo, a na lojalnost obvezu, i građani koji nisu izašli na birališta, jer i njihov je neizlazak također oblik sudjelovanja u izborima. Ergo, Josipovića su izabrali svi i on je obvezan izabrati službu svima.

Pa ipak, unatoč svemu rečenome, ne mogu odoljeti potrebi da kažem zašto nisam glasovao za Ivu Josipovića. Sa svima onima koji misle da je posve nevažno kako sam glasovao, mogu se složiti, no mislim da i oni moraju uvažiti činjenicu da u sveopćem jednoglasju koje se iz pobjednikova šatora širi Hrvatskom i glas razlike (ne)skromnog novinskog nadničara može nešto značiti. Možda bih se svega i okanio da nisam čuo kako je u noći Josipovićeva trijumfa u Novinarski dom (gdje se slavilo i ulizivalo) pretrčalo i nekoliko Bandićevih vatrenih pristaša, među inima i nekad slavni sportaš kojemu je nedavno ugrađen umjetni kuk. I sam imam pločicu u lijevome kuku, pak sve ovo moram reći i u ime dostojanstva tog komadića metala!

Dvojica mojih prijatelja glasovala su za Josipovića.

Prvi, ljevičar sa dna kace, zaokružio je Josipovića zbog toga što ne podnosi Bandića. Znaš, rekao mi je, ja bih bio za bilo koga, pa čak i za tvog Miroslava Tuđmana, samo da ne bude Bandić. Uostalom, podigao je glas taj moj ljevičar, Bandić se ne brije! Da je on pobijedio, Europa bi pomislila da u Hrvatskoj žive samo bradonje!

Drugi, s kojim se politički gotovo u svemu slažem, dao je glas Josipoviću, jer mu je “dosta ljudi s čudnom mješavinom rodoljublja i kriminala”.

Mene je od Josipovića najviše odbilo njegovo “socijalno porijeklo” iliti društveni milje iz kojeg potječe i u kojem se formirao. On je “partizansko dijete”, otac mu je bio partijski budžovan koji se 1971. našao u samom vrhu vlasti (član Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske). Nakon sloma Proljeća i nejasne uloge u tom slomu Josipović st. zadržao je privilegije i dobio masno plaćenu državnu službu. Upravo iz tih privilegija i te službe potječe dobar dio današnje imovine Josipovića ml. i, što je važnije, njegov politički profil. Tata je bio “visoki drug”, sin se prometnuo u otmjenog gospodina koji preludira, komponira, šarmira studente i vrlo rijetko spominje radnike. Više podsjeća na Mariju Antoanetu nego na Willyja Brandta!

Ali, slažem se, Josipović može iznenaditi, pa i ugodno.