Max Weber, njemački politički ekonomist i sociolog, moć je definirao kao vjerojatnost, izglednost pojedinaca ili grupa da provedu svoju volju u okviru zajedničkog djelovanja, pa čak i unatoč otporu ljudi koji također sudjeluju u istom djelovanju. Koliko je politička moć opijum od kojega je gotovo nemoguće odviknuti se, imamo prilike uvjeriti se u Hrvatskoj. Koliko je poznato, Jadranka Kosor nije se baš nešto materijalno okoristila otkako je ušla u politiku. U posljednje je vrijeme najviše investirala u svoje broševe i imidž. Ni Vladimir Šeks nije nešto jako bogat. Ali Šeksa i J. Kosor povezivalo je nešto drugo, glad za moći, opijenost njome, položaji s kojih se može upravljati tuđim sudbinama, fotelje iz kojih su se igrali malih bogova, a narodu bacali mrvice sa svojih stolova. Moć im je posve obuzela razum, opijeni njome posve su se našli izvan svakodnevne stvarnosti. Jer ne mogu zamisliti da svijet može funkcionirati bez njih. A može!
I zato ne čudi što njih dvoje tjednima plaču za izgubljenim pozicijama u stranci, a onda i u Saboru. Taj šok, činjenica da ih stranka više ne treba, i doveo je do toga da nisu imali hrabrosti ostati do kraja izbora u HDZ-u u Lisinskom. Ta opijenost moći nije im u razum pustila informaciju da je njihovo vrijeme prošlo, da više nikome nisu potrebni i da je demokracija odlučila izbaciti neke nove ljude. Da, demokracija. Prošlo je vrijeme apsolutizama. U demokraciji nikome ništa nije zajamčeno niti se podrazumijeva, pa ma koliko rezultata iza sebe ostavili. Demokracija podrazumijeva promjene, i to promjene na bolje. A nikako diktaturu pojedinaca i grupa, nego upravo suprotno, njihovu kontrolu.
Šeks i J. Kosor imali su i dobrih poteza, ne može se sporiti, ali ni ti pozitivni potezi ni sve moguće funkcije koje su obnašali ne daju im za pravo da se odbijaju podvrgnuti volji većine. Rezultat stranačkih izbora, kad su pometeni, trebao im je biti signal da je s njima gotovo. A još prije toga rezultat parlamentarnih izbora. Ako misle da će njihovo plakanje i optuživanje u ovoj državi nekoga ganuti, onda su se grdno prevarili. Ne da neće nikoga ganuti, nego će ljudi još više zamrziti ovakav soj političara. Ni Šeks ni J. Kosor nisu izgubili posao, nisu gladni, bosi, nisu bez krova nad glavom, i dalje im ostaju mnogobrojne beneficije, a oni kraj svega toga plaču dok je u zemlji sve više nezaposlenih, dok standard pada i narod osiromašuje. I to velikim dijelom zbog njih koji su bili na mjestima na kojima su se donosile odluke zbog kojih danas svi mi ispaštamo.
No nisu njih dvoje jedini opijeni moći. Dovoljno je sjetiti se Stjepana Mesića koji se jedva oprostio od fotelje na Pantovčaku. Također je plakao, a kako bi tuga bila manja, isposlovao si je ured da i dalje glumi šefa države. Naravno, iza te glume ima i drugih interesa. Politička moć opijenim drži, recimo, i Slavka Linića. I za njega se drži da je bez igdje ikoga i ičega, ali njega to ne brine. Njemu je u prvom redu stalo da bude uvijek negdje u vrhu stranke, a onda i Vlade, da svima nama kroji sudbine, bez obzira na to što se većina ne slaže s njegovim potezima. Ali on je opijen svojom ulogom spasitelja. To što svoju ulogu u prvom redu trenira na privatnom sektoru, na običnim ljudima, to je manje važno. Iako bez ikakve podloge, moći je sve opijeniji i Zoran Milanović. Jer da nije, ne bi mu na pamet palo da kaže kako nije duhovni otac da tješi građane u današnjoj teškoj situaciji. Ta je njegova izjava jedna od najvećih gluposti i bezobrazluka u povijesti mlade hrvatske demokracije, kao da je poslana s božanskog trona sitničavom puku.
S druge strane, i Ivo Sanader bio je gladan moći, ali trebala mu je, kako vidimo, za oplođivanje njegovih privatnih računa. Jer jednima moć treba za bogaćenje, a drugima za vladanje svima nama. Jedini lijek protiv moći jesu obrazovanje i informiranje, demokratski standardi, pravna država... A u prvom redu da narod ne bude velika, naivna ovca!