Katolička crkva u Hrvatskoj voli se predstavljati kao zaštitnica i čuvarica svega hrvatskog. Pa i teritorija. Ali, nije uvijek lako pomiriti sljubljivanje klera s nacijama ili nacionalnim državama i univerzalnost upisanu u temelje i samo ime Katoličke crkve.
Pisci Novog zavjeta na brojnim mjestima svjedoče o težnji prema uspostavljanju novih, pravednijih, poštenijih, bogočovječnijih odnosa među ljudima bez obzira na pripadnost ovom ili onom plemenu, jeziku, kasti, staležu, klasi, narodu, državi ili carstvu. Nije to u izvornom kršćanstvu neka usputna pojava, nego je to srž i bit kršćanske Radosne vijesti, a ta univerzalnost jedna od najvažnijih civilizacijskih tekovina koje je kršćanstvo podarilo čovječanstvu.
Rimu su sve države privremene
Ali, još više nego do univerzalnih ljudskih prava, Crkvi je stalo i do univerzalnosti papine vlasti nad svim pravovjernim katolicima, kako u duhovnim stvarima, tako i u onim sasvim prizemnim, kao što je, recimo, vlasništvo nad nekretninama.
Onaj komu je to poznato nije smio i nije trebao biti iznenađen vatikanskim arbitriranjem u već notornom slučaju crkvene imovine u Dajli. Onaj tko je mislio da Crkva u Hrvata, u skladu s onom Bog i Hrvati, ima u prvom redu brinuti o nacionalnim, političkim, teritorijalnim, kulturnim ili bilo kojim drugim interesima hrvatske nacije ili države, morao se u sporu oko Dajle uvjeriti da Vatikan, kao zemaljsko uporište s neba dane vlasti, očito može imati i neke svoje vlastite interese koji se ne obaziru na trenutačne državne granice.
Da, trenutačne i privremene moraju izgledati sve granice gledane iz perspektive dva crkvena tisućljeća i zavarava sam sebe i druge svatko tko kliče nekoj imaginarnoj vječnoj Hrvatskoj unutar granica koje je iscrtao AVNOJ, a ovjerio ih Badinter.
Ako je, pak, tko mislio kako je Benedikt XVI dobri otac neupućen u natezanje oko jedne crkvene nekretnine, trebao bi prestati vjerovati u tu tlapnju nakon što je s porečke biskupske stolice nedavno morao otići monsinjor Milovan. Pošto nitko nije ponudio drugačije suvislo objašnjenje, razlog biskupova odlaska očito je sankcioniranje njegova neposluha u slučaju Dajla.
Usporedbe Milovana i Stepinca pri tom su potpuno neprimjerene i nelogične. Zagrebačkog je kardinala Vatikan nagradio najprije kardinalskim šeširom, a posmrtno i uzdizanjem na oltar, upravo zato što se odupro Titovoj ideji o osnivanju nekakve od Rima odijeljene Hrvatske katoličke crkve. Bila bi to šizma i hereza.
Izbor između svetosti i hereze
Biskup Milovan nije novi mučenik i neće mu se dogoditi ništa strašno, osim što je, sasvim logično, ostao bez mjesta u hijerarhiji kojoj se usprotivio dovodeći brojne vjernike u zabludu da su nekakvi hrvatski nacionalni, državni, teritorijalni ili kakvi već interesi viši od rimske kupole svetog Petra.
Tako se potvrdila i heretičnost popularne nacionalističke krilatice Bog i Hrvati, jer pravi katolik ne smije zaboraviti da je između ipak još i papa.
I zbog svega toga svim predstavnicima i članovima Katoličke crkve u Hrvatskoj bilo bi, mislim, bolje baviti se izvlačenjem pouka iz slučaja katoličkog biskupa Milovana, a ne izostancima iz crkve sekularnog premijera Milanovića.
Lijepo je od hrvatskih katoličkih biskupa, svećenika i vjernika što u svojim molitvama i misama misle na dobrobit čitave domovine. Ali, budimo iskreni, do premijera u crkvenoj klupi njima je stalo zbog moći, vrlo materijalne moći. Ali, vatikanska lekcija o univerzalnosti papinske vlasti nad hrvatskim dušama i nekretninama ne može se izbrisati.
Neka zato oni biskupi, koji žele izigravati ekskluzivne dušobrižnike i čuvare svega hrvatskog, budu pošteni i dosljedni i neka osnuju Hrvatsku katoličku crkvu i otmu Vatikanu i Dajlu i sve ostale hrvatske nekretnine. Dok to ne učine, neka za Hrvatsku mole, a o hrvatskim nacionalnim i inim interesima šute.