Zašto se nije trebalo družiti s Bozanićem

Da u sebi imaju imalo ponosa i morala, čvrstine i stava, glavni urednici hrvatskih medija, a posebice novinari koji prate vjerska zbivanja, oglušili bi se o poziv na jučerašnji tradicionalni svibanjski susret vodstva Hrvatske biskupske konferencije i medijskih predstavnika. Izravan povod je komentar Glasa Koncila, samo dan uočio toga susreta, u kojemu su optuženi da su “antihrvatski, antidržavni, antidruštveni, antikatolički, anticrkveni i antivrijednosni” te da nisu nimalo slobodni. I to onako generalno, svi odreda.

Premda je javnost navikla da su glavnom uredniku toga tjednika za sve u RH krivi komunisti, ovaj put iz Miklenićevih usta progovara sam kardinal Josip Bozanić. Točnije, progovara njegova politika prema medijima, koja se od njegova dolaska u Zagreb 1997. sustavno pretvarala u nesnosan odnos, pun prezira, odbijanja i otvorene mržnje. S kardinalove strane, dakako, jer nas ima koji pamtimo kako je bilo prije. Bozanićev strah od medija pretvorio se s godinama u pravu paranoju, pa se nedavno u jednom širem biskupskom krugu naslijepo nagađalo tko, primjerice, nama plasira insajderske informacije iz Crkve. Osim što su locirane sasvim krive osobe, taj isti biskupski kružok, umjesto da se bavi efemernim zaplotnjaštvom, mogao je to doznati iz prve ruke.

Pitajući izravno konkretne novinare, dakako. No, umjesto toga, odabrani su drugi načini, pa je nedavno (nekad bivši biskup za medije) mons. Vlado Košić na Radio Sljemenu optužio medije da rade goebbelsovskim metodama, da bi prekjučer u Glasu Koncila osvanula precizno sročena optužnica za veleizdaju. I budući da je moja savjest, što se tiče te optužnice, sasvim mirna (jer nisam nikad bio ni u partiji ni u stranci, ni u KOS-u ili Udbi ili nekoj drugoj tajnoj službi), mnogi su se novinari i urednici osjetili povrijeđenima, jer su se našli na optuženičkoj klupi ni krivi ni dužni. I to baš u vrijeme kada se marljivo pripremaju za papin doček, kojega kane odraditi kao glavni događaj ove godine. Istina je bolna, a to je da današnja crkvena garnitura ne zna s medijima.

Ne zna ni sa svojim, a kamoli s onim tuđim. Mediji pak Crkvu tretiraju kao i svaku drugu javnu instituciju, pa o njoj pišu s istom dozom zanimanja i ravnodušnosti kao i prema svemu ostalome. Vremena u kojima su se vodile ideološke bitke i sporenja kroz medije kao sredstvo ataka na Crkvu sada su iza nas, no mediji su otišli dalje, a Crkva je ostala zarobljena još uvijek u tom vremenu, kada se s medijima gledala isključivo preko nišana. Odnos Crkve kao institucije s medijima trenutačno je na najnižem stupnju u posljednjih 20 godina.

Funkcionira isključivo na dobroj volji nekoliko slobodnih crkvenih ‘strijelaca’, dok oni u vrhu razbijaju glavu tko radi za koju tajnu službu. Rezultate toga istraživanja hitno treba objaviti u Glasu Koncila, i to imenom i prezimenom, jer sve drugo je farsa i prikrivanje vlastite nesposobnosti, a ponajviše nedostatka pastirskog i proročkog duha, koji se od Crkve očekuje u svim vremenima. Jer smo svi, ovako kolektivno i svi naši međusobni odnosi, postali taoci jednoga čovjeka i njegova ustrašena i karijerom ogrnuta birokratskog duha koji, budimo iskreni, nikome nije ni zanimljiv. Pa zašto bismo se onda s njim i družili.