Zašto se šuti o grafitima u Borovu

Nakon provokacije u Borovu, gdje su na braniteljskom spomeniku ispisani četnikoidni grafiti, bilo je očekivati da će se netko od srpskih političkih predstavnika oglasiti glede toga. Bilo je nekako logično, razložno, pristojno i ljudski, očekivati da se netko javi i nešto kaže. Bilo je očekivati da to bude netko iz Srpskog narodnog vijeća ili SDSS-a, da se oglase Milorad Pupovac ili Slobodan Uzelac.

Umjesto toga, samo šutnja. I šture medijske vijesti, kojima se borovska provokacija više marginalizira i prikriva nego prezentira. Svi su legalisti, svi „čekaju rezultate istrage“! Policija, jer traga za počiniteljima, Ivo Josipović i Jadranka Kosor (kao pravnici) jer „ne žele ništa prejudicirati“, a Pupovac i Uzelac, pak, možda i zbog nezavršene istrage i tko zna još zbog čega.

Biti predstavnik Srba u Hrvatskoj nije lako. Teško je istovremeno ugoditi i Hrvatima i sunarodnjacima. Od hrvatske nepovrijeđenosti i dobrohotnosti ovisi novac, a od srpske naklonosti i darežljivosti – izborni glasovi. A kad je tako, onda je možda najprobitačnije mučati i ne zamjerati se ni vlasti ni sunarodnjacima. Jedni te plaćaju, a drugi te biraju. Korisno je pak i jedno i drugo.

Pogotovo biti u vlasti. Pa makar i s HDZ-om! Da je svojedobno Pupovcu, nakon što je propao UJDI, potom i Liga socijaldemokrata, netko rekao da će on jednoga dana, kao čelnik samo srpske stranke, biti u koaliciji sa „strankom opasnih namjera“, najvjerojatnije bi takvu mogućnost proglasio zločestim i otrovnim draženjem i opakim podbadanjem. Uzelac, kao nekadašnji pobornik stojčevićevske „jugoslavenske sinteze“ i član vrha komunističke vlasti Hrvatske, možda još više. No vremena, stranke, politike, ljudi i običaji se mijenjaju.

Uz vlast je uvijek dobro ma što se o njoj mislilo. Pogotvo uz ovakvu klimavu, koju treba podupirati, koja ovisi i o potpori trojice zastupnika SDSS-a. I voljna je za tu podršku i dobro platiti. Em da bi imala potporu, em da bi se dodvorila EU-kontrolorima i dobila njihove pohvale „za poštovanje manjinskih prava“, kakvih manjine nemaju ni u njihovim zemljama. Zato je i svojevremena Pupovčeva kvaziprijetnja, popraćena već uobičajenom teatralnošću i izgledom na rubu plača, da će napustiti negdašnju Sanaderovu vladu bila samo gluma. Ne bi SDSS napustio vlast da je Hrvatska i triput priznala Kosovo. No Pupovcu treba priznati vještinu u traženju i dobivanju „nacionalnih manjinskih prava“. Njegovo je pak stalno, ustrajno i uporno inzistiranje samo na tome često iritantno hrvatskoj većini. Pupovac je revniji u traženju „srpskih prava“, nego u pridržavanju boljih političkih običaja.

Od blasfemične, šokantne, nikada i ničim dokazane objede o „10-12.000 prekrštene srpske djece“, do dovođenja prononsiranoga si imenjaka Dodika na srpski skup u zagrebačku Dvoranu “Lisinski”.

Milorad Pupovac ima zasluga za smanjivanje hrvatsko-srpskih napetosti, za ublažavanje političke retorike, uspostavu međunacionalnog povjerenja te, u konačnici, i za bolju integraciju srpske zajednice u hrvatsko društvo. Vješt je iskoristiti položaj svoje stranke za dobivanje „srpskih prava“ pa ona znaju biti i veća nego što ih sadrži politički paket znan kao „pozitivna diskriminacija manjina“. Ali nema manjina samo prava, valjda ima i neke obveze.

Ako je legalno tražiti povlastice spomenute „pozitivne diskriminacije“, onda je legitimno očekivati i da se počne i s „negativnom afirmacijom“. Ne može se od države samo tražiti obnova kuća, socijalna pomoć i državni poticaji, šutjeti kada na spomeniku onima koji su branili državu osvanu neočetnički grafiti! Da se neki srpski politički predstavnik poduhvati te „negativne afirmaciije“ i jasno i glasno, glede Borova, kaže: „To je svinjarija!“, Hrvati bi to vjerojatno s odobravanjem prihvatili, a Srbi vjerojatno ne bi zamjerili. Ali nitko ne govori!