Zašto su svi govorili da je ugovor OK?

Puno puta pisali smo kako je očito da mađarska vlada s puno više pažnje tretira MOL nego hrvatska vlada Inu. Teško nam je bilo shvatiti zašto je mađarski nacionalni interes obraniti MOL od dominantnog stranog vlasnika, a hrvatski je interes bio prodati Inu strancima kao da je stara podrtina koja će donositi samo gubitke.

Kad smo s takvim dojmom komentirali potpisivanje dioničarskog ugovora između hrvatske Vlade i MOL-a, isticali smo da je neshvatljivo zašto mađarskoj strani istodobno predajemo upravljačka prava u Ini kao da su većinski vlasnici uz to što pristajemo da Hrvatska preuzme enormne gubitke u neprofitabilnom uvozu plina dok će Mađarima kao suvlasnicima ostati superprofiti od eksploatacije plina u hrvatskom podmorju i iz Ininih nalazišta u Siriji.

Pomišljali smo da je tu možda netko nešto stavljao u džep. Sumnjali smo na bivšeg potpredsjednika vlade Polančeca jer je ishodio pozadinsko jamstvo MOL-a kod mađarske OTP banke kako bi izbavio svoje prijatelje, menadžere Podravke. Čak smo u Večernjaku i javno rekli da je riječ o veleizdaji, ali smo se ponizno umirivali i sami sebi govorili da imamo previše bujnu, paranoičnu maštu. Nije bilo lako. I s vrha vlasti i iz oporbe poručivali su da je ugovor s Mađarima više-manje OK. Bili su potrebni mjeseci da političari nevoljko prihvate Večernjakovu javnu sugestiju za osnivanje istražnog povjerenstva o prodaji Ine.

Kad je počeo polujavni rat vlade s MOL-om, činilo se kao da je netko hrvatsku vlast probudio iz duboke hipnoze, ali prekasno, kada više nema nade da se bilo što ozbiljno promijeni u “Polančecovu” dioničarskom ugovoru. Istodobno, MOL se grčevito počeo boriti da stekne više od 50 posto dionica Ine. Pitali smo se zašto. Pa imaju prava kao većinski vlasnici. Sada možda imamo odgovor! Dioničarski ugovor možda se može poništiti, ali je pitanje mogu li im se oduzeti dionice.