Zašto u Hrvatskoj nema opozicije nultoj stopi proračunskog deficita

Jasno je zašto bi hrvatski proračun trebalo dovesti do nultog deficita, ali je isto tako nejasno zbog čega nema snažne opozicije toj temi.

Naime, kao što je jasno da je u relativno dobrim godinama hrvatska politička vrhuška trebala uravnotežiti proračun, a ne iscrpljivati porezne obveznike nizom političkih projekata koji nikad neće vraćati novac, očito je da sve velike zapadne ekonomije, ali i tranzicijske zemlje, znatno povećavaju proračunske deficite kako bi financijski sektor i realna ekonomija što lakše amortizirali krizu. Zapanjujuće je da je kod nas vlada proglasila nulti deficit za 2009. godinu, a da je od ozbiljnih ekonomista i javnih osoba jedino Ljubo Jurčić osporio takvu ideju, i to samo djelomično.

To što su gotovo svi ekonomisti jednodušno podržali ideju nultog deficita uz obrazloženje kako Sanader nema drugog izbora posebno zabrinjava jer je jednostavna činjenica da je ideja nultog deficita zapravo svojevrsna tašta potreba da u kriznom okolišu 2009. godine ispadneš faca. Međutim, tko god sluti prave dimenzije financijske krize i njene posljedice za realnu ekonomiju trebao bi biti svjestan da bi u političkom kontekstu zemlje poput Hrvatske velik uspjeh bio zadržati se na razini od dva-tri posto proračunskog deficita.



Svi “pelješki mostovi”
Ključni je, naime, problem u tome što je jasno da aktualna administracija nema ni snage ni znanja, ali ni prave volje potpuno restrukturirati proračun, odreći se svih nepotrebnih političkih projekata (infrastrukturnih i socijalnih), a čak i da to učini, uz aktualne potrebe zaštite gospodarstva i stanovništva od posljedica krize, vrlo je upitno bi li proračunski suficit bio ostvariv. Ukratko, upravo je zastrašujuće što značajan dio stručne javnosti misli da je proračunski suficit realna hrvatska opcija te što nema živahne javne rasprave za i protiv prehrabe Sanaderove teze. Jedno je nametnuti ideju štednje, racionalizacije, odricanja, nekog novog smjera, ali prodavati priču o New Dealu bez pravog New Deala i prave šanse za suficit zapravo je guranje glave u pijesak u vrlo teškoj situaciji.

Tragikomično je to što su svi pomalo u pravu. Sanader pokušava biti više državnik nego političar, ali od struke nije dobio jasan put koji treba slijediti pa nije konzistentan.

Sindikati su u pravu kad kažu kako je neprihvatljivo da se zamrznu plaće uz aktualnu strukturu državne potrošnje, ali uz to vode glupi napad na irelevantne beneficije menadžera i saborskih zastupnika. Umjesto da sindikati i dio oporbe inzistiraju na kvalitetnom programu zaštite dužnika i siromašnih slojeva potrošača tijekom krize, ponašaju se kao piljarice s placa te se hvataju u kolo preglupe priče o parking-placevima političara.

Najčudniji poslodavci
Naravno da saborski zastupnici moraju imati privilegirana parking-mjesta i naravno da sposobni menadžeri trebaju imati visoke nagrade za svoje rezultate. Iako toj užasnoj demagogiji treba stati nakraj, sindikati je raspiruju i zaboravljaju jače istaknuti kako zamrzavanje plaća u Hrvatskoj definitivno znači i usporavanje gospodarskog rasta pa tako i usporavanje proračunskih prihoda, a ne troše ni dovoljno energije za napade na sve proračunske “pelješke mostove”.



Najčudniju poziciju zauzeli su pak poslodavci. Oni podržavaju nulti deficit, a istodobno traže 15 milijardi kuna za interventni fond iz kojeg će se po još uvijek nepoznatim kriterijima davati državna jamstva za zaduživanje ili refinanciranje dugova. Usto traže značajan dio kolača parafiskalnih nameta, odgode plaćanja državnim tvrtkama, smanjenje poreza izvoznicima na ime monetarnih šteta te da im HBOR oprosti dugove. Činjenica je da će trebati pomoći domaćem gospodarstvu, ali je isto tako činjenica da su njihovi zahtjevi neviđeni u suvremenoj hrvatskoj povijesti, a možemo reći i šire. Naime, većina tih zahtjeva povećava deficit kako države i njezinih institucija tako i lokalne uprave. Primjerice, ne možete samo tako prisvojiti pola parafiskalnih nameta zato što su to nameti. Zato što su ti nameti parafiskalni, ne znači da nisu funkcionalni. Prosjek visine parafiskalnih nameta prema europskim standardima ne zabrinjava, prosječan je zapravo iako ga poslodavci sataniziraju.

Trebalo bi, dakle, pronaći načina kako pažljivo raspetljati velike apetite političara, sindikata i gospodarstvenika, a da se u nekom novom New Dealu ne napravi više štete nego koristi.

Nije nam potrebna nakupina premijerovih savjetnika s različitim idejama i vizijama nego nam treba disciplinirani tim od desetak vrhunskih menadžera, od kojih bi barem dva-tri trebali biti stranci s iskustvom u upravljanju u inozemnim korporacijama, ali i državnim tijelima. Ta menadžerska grupa trebala bi naći kompromisni put između suprotstavljenih tabora socijalnih “partnera”. Naime, Sanader je napravio veliku stvar time što je otvorio javni dijalog. Puno toga dao je u zalog, pa čak i ispao pomalo naivan. Međutim, dosad je samo uspio pokazati koliko je hrvatsko društvo rascijepljeno te koliko je toga u Hrvatskoj nakrivo postavljeno. Ako na vrijeme ne shvati da mu treba tim vrhunskih menadžera koji će kreirati novu proračunsku, pa tako i cjelokupnu ekonomsku politiku, morat će odustati od hrabre inicijative. A to neće značiti samo proračunski deficit od 2-3 posto nego i nešto puno gore od toga. Mogli bi doživjeti potpuni gospodarski kolaps i nesposobnost plaćanja inozemnih obaveza. A onda?

Jyrki Kutainen, finski ministar financija koji se zapravo želio baviti vanjskom politikom, prema vrlo stručnom istraživanju FT-a, proglašen je najboljim europskim ministrom financija. Sada najavljuje manji gospodarski rast (samo 0,5 posto), mjere za povećavanje zaposlenosti u građevinskom sektoru, povećanje proračunskog deficita za 2,2 milijarde eura, ali i drastično povećanje trošarina na alkohol. Je li trebao ispasti faca i ići na nultu stopu proračunskog deficita?