Trebalo mi je neko vrijeme da izračunam kada ste zapravo rođeni. Sredinom iduće godine napuštate osnovnu školu i postajete stvarno, ali stvarno veliki. Rođeni 1998., vi zasad još sjedite u klupama Osnovne škole Dragutina Tadijanovića u Vukovaru i ja vam trebam napisati pismo u povodu obilježavanja dvadeset i prve obljetnice “pada grada” za vaš školski sat povijesti, sjećanja na Domovinski rat. Prvo što mi pada na pamet jest da jedino za vas i jedino vama vrijedi pisati. Drugo, u razgovoru s vašom ravnateljicom, zanimajući se za to gdje se nalazi vaša škola, saznala sam sasvim slučajno, ne vjerujući u slučaj, da se zapravo radi o bivšoj školi Ive Lole Ribara, u koju sam se kao ponosni prvašić upisala davne 1989. godine. Znači, išli smo u istu školu, jednu školu s dva imena pa netko od vas sad sjedi u mojoj klupi.
Život se događa sada i ovdje
Ali, da budem posve iskrena, o vama zapravo ne znam ništa niti znam kako vam je. Prvo na što uvijek pomislim kad razmišljam o vašoj generaciji jest da ste odrastali među ruševinama, da ste viđali livade opasane žutom trakom i ispunjene minama na kojima se niste smjeli igrati, da ste dospjeli u podijeljeni grad, da su vam se sigurno trudili objasniti da to tako mora biti, da su vam u ovom trenutku prijatelji najvažniji u životu i da jedva čekate da zvoni. Toliko se usudim pretpostaviti, vraćajući se unatrag, kao i to da su mi u vašoj dobi povijest i obilježavanje ratova prije mog rođenja bila zadnja stvar na pameti. Kada bih se to usudila izreći naglas, već bi se našao netko strog i odrastao za koga se čini da zna sve u životu kako treba raditi, netko tko bi me opomenuo da nemam dovoljno poštovanja prema žrtvama, da sam neotesano dijete koje pojma nema ni o čemu i da su generacije prije moje bile puno drugačije i pametnije. Nemajući baš razumijevanja za to da se moj život događa sada i ovdje, pod odmorom.
Vjerujem da svatko od vas nosi svoju osobnu, obiteljsku priču Vukovara, ali Vukovar je vama nešto posve drugo nego onima koji se natječu tko će prvi do spomenika, koji se ispričavaju jer nisu mogli stići na vrijeme zbog magle, koji se olako nabacuju sudbinama vaših roditelja, baka i djedova, koji pojedu svoju elegantnu humanitarnu večeru u Dvorcu Eltz, koji se zakunu, bude to i na Dnevniku, da vas nikada neće ostaviti same, da ste vi njihov ponos i snaga i da su vam uvijek tu na raspolaganju. Zatim sjednu u svoje automobile pod pratnjom, drugi dan sve utihne, a vi se vraćate svojim životima i svojim školama. Kao i vaši vršnjaci onoj Nikole Tesle, trenutačno premještenoj u Radničkom domu, gdje već tri godine nemaju grijanje, gdje ih je četiri stotine na jedan toalet, gdje žbuka otpada sa zidova.
U vašoj dobi, još ste dovoljno bistri i pametni da shvatite da tu nešto ne štima. Znate da ste po nečemu posebni, znate da se u ovo vrijeme u vaš grad slijevaju rijeke ljudi kojima je stalo da ne dođe do zaborava, da ste toliko važni da predsjednik Republike ostaje kod vas čak dva dana i da lekcije iz povijesti morate svladati bolje od drugih jer, tako se čini, ako vi zaboravite na ono što se dogodilo, što će biti s našom budućnosti? Velika odgovornost prepuštena je upravo vama.
U školi možete naučiti puno pametnih stvari, zato se vrijedi potruditi. Oko vas je mnogo odraslih koji vam žele dobro, zato ih vrijedi poslušati. U vašem su se gradu dogodile strašne stvari koje trebate saznati i o njima povremeno ozbiljno razmišljati. Ali, ako postoji tajna koju bih vam mogla i smjela odati, ona leži u tome da vi sami, neovisno o školi, odraslima i prošlosti, imate pravo na svoju sadašnjost i svoju budućnost. Kao i pravo na pitanja, a ne samo na odgovore koje morate naučiti za satove povijesti. Više nego ijedna generacija rođena 1998. godine u Hrvatskoj, imate pravo na puno, puno pitanja koje biste morali postaviti školama i odraslima i zahtijevati odgovore. Na primjer, zašto u tako najvažnijem gradu u školama nema grijanja? Hoće li će se ikada naći itko dovoljno pametan da vam objasni kako smo od Lole došli do Tadije, nisam sigurna iako će se naći mnogi koji će to pokušati. Natjerajte ih da se potrude, ta je zadaća teška, to je proces pred kojim svatko tko je imalo čovjek može samo zanijemjeti, vi imate pravo na odgovore.
Što se to dogodi s ljudima, razmišlja li itko o tome ozbiljno pa da postanu takvi neprijatelji? Zašto su kolege iz suprotne smjene više od običnih kolega? I koliko će se još dugo vaše djetinjstvo baviti onim što su propustili odrasli? Više od bilo koga, vi im imate pravo reći – mislite malo manje na sebe, a malo više na nas, učinite taj napor i pogledajte svijet koji ste nam stvorili našim očima, u kojem ste nas dočekali jer, ne budite u zabludi, sve pamtimo, uzimamo za ozbiljno i jednoga dana, vrlo skoro, pokazat ćemo vam što znamo s tim. Na sve to imate svako pravo. I dajte im jasno do znanja da vi niste samo mali Vukovarci rođeni poslije rata na kojima leži odgovornost za budućnost ovoga grada.
Vi ste atletičari, glumci, pisci...
Vi organizirate pomoć školama u Africi, skupljate novac za njih, obilježavate Dan borbe protiv siromaštva i pomažete sugrađanima, vi ste Mali misionari koji posjećuju stare i nemoćne, vi ste drugi od najboljih u njemačkom jeziku u čitavoj državi. Vi ste atletičari, budući glumci, pišete najljepše sastavke o svom gradu, osmišljavate projekte pronalazeći načine kako da pomognete drugima, vi ste ponos svojih roditelja jer na sebe preuzimate sve što su vam ostavili i od toga pravite najbolje. “Oscara” za turistički film u Berlinu dobio je film o vašem gradu, gradu okrenutom budućnosti u kojem glume djeca iz vaše škole, učenici 5. i 6. razreda, vi ste web-novinari i fotografi, i niste ničiji, nego samo svoji.
I ne dajte nikome taj svoj grad samo tako, puno su ga koristili mnogi koji se ondje pojave prigodno, koji vas malo sažalijevaju, a malo koriste, zaboravljajući glupo da ćete uskoro, za još samo malo vremena biti veliki, ali stvarno veliki, i vratiti im sve ono što su vam dali. Ali vama to i ne treba, sigurna sam da možete biti pametniji od toga, da već svojim odrastanjem, talentima i humanošću odajete počast svim žrtvama na takav način da se tome svi drugi mogu samo pokloniti. Odrasli i pametni.