Zašto ‘Za dom spremni’

Pravaški vođa Anto Đapić godinama je pokušavao oprati imidž HSP-a kao crnokošuljaške stranke, kao one koja koketira s ustaštvom. Za to je trebao poslužiti Mate Granić, pa onda i Jakov Sedlar koji ga je povezao sa Židovima. Vrhunac tog „pranja“ trebao je biti prije točno četiri godine, 2005., posjetom Izraelu i Yad Vashemu, kao i njegovo žaljenje za holokaust.

No da to zapravo i nije bilo baš iskreno potvrdio je na kraju on sam na subotnjem odlasku s čela stranke, kad je sve jasno i glasno pozdravio sa „Za dom spremni“! I onda još za to dobio gromoglasan pljesak. Kad se još uzme u obzir i sama stranačka “crnačka” ikonografija, sve je to zaista dokaz da se ta stranka u svojoj jezgri nikad nije odmaknula od povijesti na koju pikira. Đapićevo “pranje” bilo je zapravo najobičnije političko licemjerje.

Prije nego što je izrekao taj pozdrav, Đapić ga je još pokušao relativizirati s bojovnicima HOS-a koji su ga, po njemu, oprali tijekom Domovinskog rata, baš kao što i Thompson uporno tvrdi da je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav. A on to nije, nego je to kovanica koju je uspostavio ustaški režim i uz onaj još širi pozdrav „Za Poglavnika i dom spremni“ bio je to službeni pozdrav ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, baš kao što su komunisti godinama imali službeni pozdrav „Smrt fašizmu, sloboda narodu“.

Ima onih koji se upinju taj ustaški pozdrav relativizirati, pa će reći da je to zapravo čisti domoljubni izraz, da njegova semantička svojstva treba razlikovati od identifikacije s ustaštvom, pa da zato od njega ne treba odustati.

U relativiziranju se ide čak tako daleko da se tvrdi kako usporedba sa “Sieg Heil” ne stoji, jer da “pobjeda” u tom pozdravu stoji u kontekstu nacističkog programa podjarmljivanja drugih, dok kod “Za dom spremni” vlastiti smisao tog izraza nema nikakav element koji bi ga povezivao s bilo kakvom kriminalnom idejom, nego da je on isključivo domoljuban. Čak se ide tako daleko da se stalno spominje opera „Nikola Šubić Zrinski“, jer da već tamo imamo pozdrav „Za dom, za dom“, što je posve netočno. Jer u toj operi to uopće nije intonirano kao službeni pozdrav, nego isključivo kao dio stiha.

To su sve, međutim, isprazni argumenti. Jer zašto bi onda danas svastika kao simbol bila zabranjena, a u povijesti je možemo naći kao prastari simbol koji je dio slavenske mitologije, hinduizma, nalazi se na stećcima iz srednjovjekovne Bosne... Podrijetlo tog simbola nema veze s Hitlerom i nacistima, ali upravo zbog toga jer je to bio simbol nacističkog pokreta, svastika se danas smatra nacističkim simbolom i stoga je neprihvatljiva. I nikome ne pada na pamet da je ističe, jer je to zakonski strogo kažnjivo.

Tako i „Za dom spremni“ može biti domoljubni izraz, ali njega je ustaški pokret koristio u provođenju svoje rasne politike koju je preuzeo od nacista, i tu bi trebala prestati svaka rasprava o njemu. Razlika je samo u tome što u nas zakonski taj pozdrav nije zabranjen, i njegovo isticanje nije kažnjivo, kao što je to sa “Sieg Heil”.

Đapić i Thompson mogu govoriti što hoće, ali je jasno da velika većina onih koji izgovaraju taj pozdrav ne misle isključivo na domoljublje, nego se jasno određuju prema prošlosti koju bi trebali prepustiti povjesničarima, a ne da je se dnevnopolitizira, i još da se na tamnim epizodama gradi nekakva stranačka, nacionalna i državna budućnost. Svako aludiranje na ustaštvo, bilo pozdravom, znakovljem, pa čak i crninom, samo šteti svima, a najviše državi i narodu.

Isto kao što šteti i stalno relativiziranje komunističkih zločina i njihovo nesankcioniranje. Možda je znakovito što Đapićeva nasljednika Daniela Srba nije ponio taj pozdrav. Valjda je čovjek svjestan kakav bi uteg za njega i stranku mogao biti pozdrav bez kojega se sigurno može, a i mora. Sve drugo je političko i povijesno sljepilo.