Da je u Hrvatskoj pravopisno pitanje od vitalne važnosti, najbolje svjedoči navala na mrežne stranice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje koji se odvažio i svekolikom puku predložio novu pravopisnu regulaciju. Jednu. I obvezujuću u školama i u službenim dokumentima države koja ni dvadeset i tri godine nakon postanka još ne zna kako joj točno izgleda grb. Institut je svoje predložio, a novinari su se našli u muci kada su tražili stručnjake voljne za komentiranje radne inačice novog pravopisa s kojim bi Hrvatska kao osviještena i civilizirana europska zemlja htjela ući u Europsku uniju. Naime, morali su progutati odbijanac za odbijancem. Košaricu za košaricom. Gotovo pa nitko od brojnih hrvatskih jezikoznanaca, što akademika, što sveučilišnih profesora, nije htio za novine komentirati rad petnaestak doktora znanosti koji su život posvetili hrvatskome jeziku. Svi su uglednici naglo zašutjeli, čak i oni koji redovito grme na portalima i na stranicama svojih, ponekad čak i prozirno ideološki obojenih časopisa.
Nitko ne želi u temu dana
Koliko mi je poznato, čak ni svemoćna Hrvatska televizija nije uspjela pronaći stručnjaka jezikoslovca koji bi se sa Željkom Jozićem, slavonski čvrstim ravnateljem Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, sučelio u atraktivnom televizijskom formatu Teme dana, koji je tako rijetko sklon temama iz kulture. Naravno, ako je u ovoj decentnoj, ali i delikatnoj zemlji pitanje pravopisa – tema iz kulture!? Doduše, svi o novom pravopisu, koji je kao poklon čitateljima i prilog javnoj raspravi objavio i Večernji list, imaju svoje mišljenje. I znaju “tko” ga je naručio i “zašto”. I “tko” stoji kao siva eminencija iza njegove pojave i što se s tim pravopisom zapravo želi. Ali, nije to glavni problem. Problem je u tome što svi pozvani na temu hrvatskoga jezika i pravopisanja žive u latentnom ili manje latentnom sukobu interesa. Svi su oni ili autori ili koautori nekog dosadašnjeg, manje ili jače obvezujućeg pravopisnog priručnika ili su s takvim autorima ili koautorima (i njihovim nasljednicima) u nekakvom srodstvu i komercijalno nabrijanom prijateljstvu. I svi oni moraju jako paziti pri davanju javnih izjava o novome Institutovu pravopisu kako ne bi narušili ionako krhke rođačke i kolegijalne odnose koji imaju svoju, sasvim sigurno vrlo konkretnu financijsku težinu. I uvjetovanost. Nije tajna da novi, potencijalno široko prihvaćen pravopis koji je izradio upravo Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje ne samo da može staviti točku na i dugogodišnjih hrvatskih, vrlo često i jalovih pravopisnih prijepora, nego može značiti i kraj obrazovnom neredu, ali i unosnoj zaradi izdavača upravo na pravopisima koji su, ruku na srce, vrlo često doživljavali promjene samo kako bi netko na tome mogao dobro zaraditi. Nešto ubaciš, nešto izbaciš, lijepo se potpišeš, dobro ispregovaraš s nakladnikom i eto ti novog priručnika koji narod onda kupuje kao blesav, jer se zna da nam je hrvatski jezik iz povijesnih razloga jako, jako važan.
Tko je pozvaniji od instituta?
E pa s novim pravopisom, iza kojega stoji Institut za jezik i jezikoslovlje (pa tko je u ovoj zemlji pozvaniji za taj posao od tog instituta), takvih izdavačkim novčanicima ugodnih poslova više ne bi bilo. Zarađivanju na pravopisima došao bi, valjda, kraj. A profesori bi konačno znali što točno trebaju podučavati.
Hrvatska bi novim pravopisom, koji stvara nova generacija jezikoslovaca, neopterećena političkim, partijskim i međunacionalnim pritiscima, mogla doista dobiti suvremeni pravopis, pravopis koji mora dati odgovore i na pitanja koja nam donosi ne samo sadašnjost nego i budućnost. Pravopis za 21. stoljeće, koje svima nama donosi nove izazove u očuvanju materinskog jezika i pravopisanja.
Ulazeći u novu veliku (i, ruku na srce, nepravednu) obitelj naroda, u kojoj ipak vlada princip tko je jači taj kvači, valja biti siguran da će nas ti jači cijeniti i po tome koliko smo mudri, spremni za dogovor i kooperativni. A ako se između sebe ne možemo dogovoriti čak ni o tome da li pisati neću ili ne ću, sastavljeno ili rastavljeno, što nas onda čeka u pregovorima i dogovorima s ekonomski dominantnijim nacijama u onom uzavrelom loncu europskih slobodarskih zemalja?