Špegeljev plan, koji nije ostvaren, o tome da je Hrvatska još 1991. trebala navaliti "svim snagama" na kasarne JNA, oteti goleme količine oružja, zaratiti na cijelom svom teritoriju uvijek je zvučao primamljivo. Toliko da su, godinama, mnogi vjerovali da je Hrvatska propustila tada priliku da rat riješi prije.
Godinama je pokojni Tuđman pokušavao objasniti da je taj plan bio opasan i da bi značio katastrofu za nezavisnost Hrvatske. Gruzijska velika nesreća ovih dana, potpuna vojna, psihološka i, ponajprije, diplomatska nepripremljenost za oslobađanje njihovih "krajina", pokazuje kako bi se Hrvatska provela da je 91. provela isti scenarij. Hrvatska je 91. bila na razini pripremljenosti Sakaašvilijeve Gruzije sada. Da je krenula tadašnjim "svim silama", odmah bi se bio ostvario plan, koji je potvrdio, u svjedočenju u Haagu u procesu Miloševiću, bivši KOS-ovac Mustafa Čandić.
Velikosrpski vrh i vrh JNA čekali su potpuni napad "tuđmanovaca", kao izliku da pokrenu sveopći i brutalni napad na Hrvatsku. Stradao bi Zagreb, bila bi potpuno uništena sva infrastruktura, međunarodna zajednica ne bi mogla reagirati. U najboljem slučaju, sve bi završilo na razini nikad ostvarenog plana Z-4. A to bi značilo da RH ne bi uspjela ostvariti teritorijalnu cjelovitost.
Stoga hrvatsko ratno vodstvo nije krenulo "srcem". Zato su na početku hrvatske snage zauzele tek nekoliko kasarni, zato je tek stvorena Hrvatska vojska tijekom 91. zauzimala "pričuvne položaje", dakle gubila teritorije. I krenula se godinama pripremati za oslobođenje. Godine 1994. Hrvatska je bila već potpuno vojno sposobna osloboditi svoje "krajine". No, akcija nije pokrenuta jer nisu bili zadovoljeni ostali "čimbenici".
RH nikako nije uspijevala izlobirati dopuštenje, barem nemiješanje međunarodne zajednice. Uporna lobiranja nisu dala dovoljno. Čekao se pravi trenutak. U međuvremenu, bosanski Srbi krenuli su u najžešće divljanje u BiH, krajinski su Srbi posprdno odbili plan Z-4, a uporno lobiranje diplomacije osiguralo je da SAD blokira u Vijeću sigurnosti UN-a neku žestoku rezoluciju kojom bi Hrvatska vojska bila prisiljena prekinuti oslobađanje. Naprotiv, dogovor o nemiješanju postignut je i s Rusijom, pogotovu kada su krajinski Srbi odbili plan Z-4.
Godinama je, dakle, RH pripremala akciju oslobađanja. I kada su se sve potrebne silnice poklopile, opet je Oluja bila pred krahom. Birokrati u vrhu EU žestoko su se protivili hrvatskoj vojnoj akciji. Nekoliko sati od napada, utjecajni Carl Bildt (i sada se javio i ocijenio rusku intervenciju "hitlerovskom") alarmira međunarodnu politiku tvrdnjom da Hrvati rade ratni zločin za koji će odgovarati u Haagu. Dan poslije kanadski UN-generali iz Knina šalju medijima lažne vijesti o potpunom uništavanju krajinskih gradova i o "500 mrtvih u kninskoj bolnici". General Forand blokira snagama UN-a prodor HV-a iz sedam pravaca, iako mu to nije dopuštao mandat.
Hrvati zaobilaze te blokade, a stradava i nekoliko UN-ovaca. Tog 7. kolovoza Britanac Ashdown, bivši agent MI-6, otkriva svijetu "Tuđmanovu salvetu", s ciljem da razori tek uspostavljeno savezništvo hrvatskih oružanih snaga i Armije BiH, ne bi li se zaustavila predstojeća ofenziva protiv snaga RS u BiH. Dakle, i uz najbolju pripremu i tajming, Oluja je visila o koncu. Uspjeli smo, premda je uslijedila i osveta trpanje hrvatskih vojskovođa u haašku sudnicu. Strpljivo ćemo izdržati i to. I slaviti 1995. Svake godine.