Zatočnici i začetnici

Dok je predsjednik Mesić sa svojim austrijskim domaćinima razgovarao i o nezaobilaznom stanju u regiji, u epicentru te regije, u Beogradu, već se spremao novi politički savez, koji bi mogao imati iznimna utjecaja na to “stanje u regiji”. Srbijanski premijer Vojislav Koštunica, poznat i sa slike snimljene iznad Sarajeva na kojoj je s kalašnjikovom na prsima, i radikal Tomislav Nikolić, koji je ratovao po istočnoj Slavoniji, sklopili su politički dogovor, prema kojemu bi zamjenik Vojislava Šešelja trebao postati predsjednikom srbijanskog parlamenta. Pretpostaviti je da ni naš predsjednik ni njegovi austrijski domaćini nisu bili iznenađeni tom srbijanskom koalicijom, savezom ljubitelja oružja beogradske dvojice.

I da nije od EU kao “domaći zadaću” dobio da pridonosi “smirivanju u regiji”, Hrvatskoj ne bi moglo biti svejedno što se događa u njenu susjedstvu. Kao što ni u običnoj svakodnevici nije svejedno tko nam je susjed, nije ni u politici. Ne samo zato što bi na vlast došao radikal šešeljevac, koji nije krio da je dobrovoljno ratovao protiv Hrvatske – takvih ima i u Hrvatskoj koji su protiv nje ratovali, koji to također ne kriju, ali su pomilovani – nego zato što je riječ o predstavniku stranke koja se do danas nije odrekla ideje velike Srbije sa zapadnim granicama na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Što će na savez Koštunice i Nikolića, a zapravo Šešelja, reći EU i drugi tzv. međunarodni faktori? Ako su svojedobno onemogućili političke ambicije Ante Đapića i mogućnost da HSP uđe u vladu Ive Sanadera, onda bi slijedom te političke logike bilo očekivati da i Koštunici “preporuče” da odustane od plana s radikalima, da mu kažu da “ne čačka mečku”.

Moguće je da će uime neke javno nepoznate političke i strateške pragmatike nadziratelji “stanja u regiji” srbijanski politički savez svesti na političku floskulu da je sve to “zbog srbijanskih unutarnjih političkih prilika” tj. radi “situacije s Kosovom”. Moguće je da će u tome naći i opravdanje za Koštunicu.

A što misli o Kosovu i njegovu mogućem odvajanju, on je pokazao ne samo slikajući se s kalašnjikovom, nego i neprihvaćanjem Arhtissarijeva plana o Kosovu. Sada se čak formira i srpska dobrovoljačka garda koja se sprema za ratovanje na Kosovu. Tako se valjda kani nastaviti stara srpska ratnička tradicija, kada se još od turske okupacije “za oslobođenje srpskih zemalja” komitovalo i četovalo po Makedoniji i Bosni i Hercegovini, a u naše vrijeme nastavilo ratovanjem šešeljevaca, knindži, arkanovaca i inih dobrovoljaca po Hrvatskoj i BiH. Srpski politički ultraši nisu samo u Radikalnoj stranci. Šešeljevci jedino ne skrivaju to što jesu.
Put Vojislava Koštunice i Vojislava Šešelja do današnjih političkih partnera i parlamentarnih saveznika zapravo i ne začuđuje.

Imenjaci su se za Jugoslavije pročuli kao politički disidenti. Najprije Koštunica, koji je to postao u paru sa svojim beogradskim kolegom Kostom Čavoškim, a potom nekadašnji sarajevski student, asistent i docent Šešelj. Slovili su za “političke liberale” i kao takve su ih zagovarali i branili tadašnji zagrebački i beogradski intelektualni krugovi okupljeni oko Praxisa. U praksisovskoj mentalnoj shemi, kojoj je kriterij za ideološko razvrstavanje bio odnos prema (unitarističkoj) Jugoslaviji, hrvatski su disidenti slovili kao “hrvatski šovinisti”, a srpski kao “srpski liberali”.

Hrvatske se ideološki vijalo i politički napadalo, a srpske štitilo i branilo. Tako se dogodilo da ispod srpskog deklamiranja Jugoslaviji nije prepoznata sklonost Jugoslaviji kao velikoj Srbiji. Utoliko je prirodno da su dvojica nekadašnjih “zatočnika savjesti” danas postali začetnici političkog saveza.