Zbog nasilja djeca šest dana ne idu u školu

Petero varaždinske djece koja zbog terora i prijetnji rulje već šest dana ne idu u školu nema pravo glasa, a njihovi roditelji nisu toliko utjecajni da bi njihov problem svrhovito alarmirao ravnatelje njihovih škola, varaždinsku policiju, gradonačelnika dr. Ivana Čehoka, ministra znanosti, obrazovanja i športa dr. sc. Radovana Fuchsa, premijerku i/ili predsjednika države. Da su to djeca nekog političara, poduzetnika ili slične važne društvene face, novinari Večernjeg lista sigurno ne bi imali priliku već šest dana prozivati sve njih zbog nedopustivih okolnosti u kojima su se zatekla djeca romske obitelji. Možda bi bolje prošli da i napadači nisu pripadnici iste nacionalne manjine jer se tada njihov problem vjerojatno ipak ne bi tretirao kao samo njihov. Još smo se u subotu – pod egidom “sramotno” – čudili što se nitko ne bavi time što zbog kamenovanja i terora petero djece ne ide u školu te smo mjerodavne provocirali pitanjem je li to proklamirana nulta tolerancija na nasilje.
 
Pa ljudi, je li to moguće, nismo u ratu, a zbog nasilja u europskom Varaždinu djeca šest dana ne idu u školu?! Ministar obrazovanja pri tome mirno spava jer je to, kaže, problem policije. Gradonačelnik je proteklog petka najavio da će u ponedjeljak razgovarati s policijom i ravnateljima škola, ali je imao važnijeg posla od brige za svoje male sugrađane pa je površne i neučinkovite telefonske razgovore obavio tek u utorak. Policija pak i dalje istražuje kriminalnu pozadinu sukoba dviju skupina odraslih u Varaždinu zbog kojeg su dvjema obiteljima kamenjem razbijena sva stakla na kući, a i krov im prokišnjava. Višednevni teror nad dvjema varaždinskim obiteljima zbog kojeg djeca ne ide u školu “sjajan” je primjer nefunkcioniranja pravne države u nas i nebrige za djecu. Iako smo na papiru, deklarativno, primjerna država.
 
Ustav se u više odredaba bavi djecom pa propisuje da je dužnost svih da štite djecu, obitelj je pod osobitom zaštitom države, štiteći djecu “država stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život”, osnovno je školovanje obvezno za sve... Imamo Konvenciju o pravima djeteta u kojoj se, među ostalim, navodi da će države potpisnice “poduzeti mjere za poticanje redovitog pohađanja nastave...”.
 
Naši zakoni sve to još i razrađuju. Nadalje, uz Nacionalni program za Rome, imamo i nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji, pa Vladin program aktivnosti za sprečavanje nasilja među djecom i mladima, pa Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima... Ali od svega toga petero romske djece u Varaždinu nema ama baš nikakve koristi. Moguće je da će njihov slučaj potaknuti nekoga da zaključi kako imamo stratešku i zakonodavnu prazninu jer nismo razradili što nam je činiti i tko je mjerodavan u situacijama kad se djeca ne mogu igrati ili ići u školu u slučaju terora odraslih nad njihovim obiteljima, pa ćemo dobiti još jednu strategiju, protokol i program aktivnosti.
 
Umjesto da se problem riješi jednim iskrenim i odlučnim telefonskim pozivom državnog moćnika, varaždinski nam slučaj bjelodano pokazuje kako izgleda zaštita djece od nasilja u praksi i kad nije dan prava djece ili koja slična prigoda u kojoj nam se političari hvale svojom iznimnom senzibiliziranošću za problem nasilja nad djecom, pa i do te mjere da je novac svojedobno trošen kako bi se po školama zakucavale table s natpisima: “Ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje”.
 
Sudeći prema varaždinskom slučaju, ipak smo vrlo tolerantno društvo u kojem pristajemo biti gradonačelnik, ministar, premijerka, predsjednik ili običan građanin, iako petero djece, među kojima i jedno koje boluje od cerebralne paralize, ne ide u školu zbog straha roditelja da ne budu oteta, pretučena ili kamenovana.