Kako se sijalo, tako se i žanje. SDP nije ni zaslužio drugo nego da se nasanjka na prevrtljivost HDSSB-ovaca koji su im neizglasavanjem ustavnih promjena izmaknuli stolac. Pritom je potpuno svejedno jesu li izigrali dogovor zato što su se suočili s nekoliko provokativnih plakata koji su osvanuli u Osijeku ili zato što ih je iz zatvora nazvao Branimir Glavaš.
Iako se u konkretnom slučaju HDSSB ponio neprincipijelno, cijela stvar ide na dušu SDP-u, koji je uletio u izmjene Ustava tako da je svaki korak, od prvog do zadnjeg, učinio pogrešno. I to im se obilo o glavu.
Kao prvo, u izmjene se krenulo s dnevnopolitičkim motivom. Ustav je doista trebalo mijenjati (posebice zbog neuređenog područja referenduma), ali okidač za to nije smio biti slučaj Josipa Perkovića. Ma koliko da se vladajuća većina nastoji oprati od toga slučaja i tvrditi da joj je na umu samo i isključivo pravda, ostaje činjenica da je upravo zahtjev Njemačke da Perkoviću sudi zbog udbaškog ubojstva pokrenuo lavinu normativnih poteza. Počelo je s takozvanim lex Perković, koji je stvorio nevjerojatnu političku gužvu, a onda se iz nje nastojalo izaći izmjenama Ustava.
Bilo je logično i očekivano da će to otvoriti ideološke polemike i nepomirljiva razilaženja između SDP-a i HDZ-a kao glavne oporbene stranke. HDZ se uhvatio mantranja o komunizmu i njegovu naslijeđu ko pijan plota, a to je u startu značilo da neće podržati izmjene Ustava. Što je loše jer se, bez obzira na političke razlike i nesnošljivosti, o bitnim državnim pitanjima moraju postići dogovori. Uostalom, ovo je bilo prvi put da se bez konsenzusa krenulo u izmjene glavnog državnog dokumenta.
Nadalje, kada je pala odluka da se ide u ustavne promjene, u njih se ušlo na ho-ruk. Definiranje područja u koja će se intervenirati određeno je tako da je svatko tko je ponudio doprinos dvotrećinskoj većini licitirao svojim željama. Kao u poštanski sandučić na stol SDP-ova ustavotvorca Peđe Grbina slijetali su prohtjevi. Tako se izašlo ususret Jadranki Kosor i odlučilo redefinirati 20 godina dugu praksu dinamike zasjedanja Sabora, laburistima Dragutina Lesara dalo se uvodno slovo u vezi s referendumom, a Glavaševim HDSSB-ovcima, koji su se u vrijeme dok im je gazda u zatvoru profilirali u regionalnu stranku, dalo se da u Ustav uvedu pojam regija. Jedini je uvjet bilo da se podrži SDP-ov prijedlog uvrštavanja u Ustav odredbe o nezastarijevanju teških ubojstava.
No, ni tako našarana lista ustavnih promjena nije se dala na razmatranje i uobličavanje skupini koju bi, uz političare, činili još i pravnici, politolozi te ljudi iz nevladina sektora – dakle širi i drukčiji krug od onog koji je u sastavu saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav.
Aktualna SDP-ova vlast očito smatra da je bolja i pametnija od svih njihovih prethodnika koji su formirali posebne radne skupine za izmjene Ustava i dali im vremena da osmisle promjene, da ih usporede s praksom drugih zemalja i procijene što će značiti za našu zbilju. Stranka koju vodi Zoran Milanović ne treba nikoga. Zato im se i događa da se sve više širi krug ljudi koji se od njih ograđuju. To je učinio predsjednik Republike Ivo Josipović koji je, budući da se s njim nisu konzultirali o ustavnim promjenama, svoje stavove i kritike uputio pismeno predsjedniku Sabora Josipu Leki, a prije nekoliko dana od SDP-a se odmaknuo i Josip Kregar.
No, možda je na kraju sve dobro ispalo. Ustavne promjene nisu izglasane, a 1. siječnja na snagu stupa Zakon o europskom uhidbenom nalogu, takozvani lex Perković, od kojega je sve i krenulo. To znači da će sudbinu Josipa Perkovića, kako je i red, odrediti pravosuđe, a ne politika. Kad Sabor u siječnju ponovno počne zasjedati i izmjene Ustava opet dođu na dnevni red, slučaj Perković bi trebao biti riješen i možda se tada, u novoj godini i staloženijoj atmosferi, ipak postigne konsenzus o promjenama temeljnog državnog akta.
Toma je - konzistentna. Kad ne znaš a k tome još i nećeš, onda imaš ovo što ona piše i što Večernjak zove - kolumna. Umjesto da kao pravi novinar analitičar, kao profesionalni intelektualac koji prima plaću za intelektualnu vrijednost koja se, s obzirom da radi u moćnome mediju vidi odmah, nije joj palo na pamet recimo postaviti ultimativno pitanje hrvatskoj Vladi, kako to da famozni njemački uhidbeni nalog - nije od prvoga trenutka došao na sud i zašto nije na sudu? Ona, manirom apologete kojemu se serviraju za kavanskim stolovima "misli" i "ideje" iz pripadajućega tabora, mantra kako će sada nakon što je politika sama sebe dovela u izgubljenu / pitanje je s obzirom da se radi o ovoj vladajućoj koaliciji sve, pa i to/ poziciju, stvar doći ondje gdje i - treba! Zašto treba, ako to nitko godinama nije poštovao a morao je? Toma to je pitanje na koje bih ja recimo očekivao tvoje razmišljanje, malo istraživanja i odgovor dostojan nekoga tko prima plaću za intelektualni rad. Nevjerojatno je kako autorica čak ni slučajno - ne zna nešto suvislo napisati.