Konačno je i njemačka kancelarka Angela Merkel shvatila da ne može postojati jedinstvena moneta bez države koja će stajati iza nje, bez jedinstvene politike, bez jedinstvenog proračuna. Europa bez jedinstvenog telefonskog predbroja (kako je to u polušali govorio bivši američki državni tajnik Henry Kissinger upitavši: koga trebam zvati ako tražim Europu?) ne može imati jedinstvenu monetu. Odnosno može, ali onda se događa ono što se sada događa euru.
Euro je u situaciji biti ili ne biti, a Europa je u ratu. Ratne su i ultimativne izjave Grka Nijemcima i obrnuto. Nijemci neće na ljetovanje u Grčku jer se plaše neugodnih situacija. Strah i depresija koje tište Europljane tipični su osjećaji koji prevladavaju u vrijeme rata. Ako parafraziramo Clausewitzovu sintagmu da je rat produžena ruka politike drugim sredstvima, onda je Europa u ratu. Pruski general i vojni teoretičar Carl von Clausewitz (1780.-1831.) nije spominjao oružje, već „druga sredstva“, a Grci osjećaju da su ih Nijemci i njemačko ekonomsko oružje porazili i pogazili.
Ali i ostale se europske države (Španjolska, Portugal, Italija, pa i Francuska) osjećaju podčinjenima Berlinu. Kao i u prijašnjim ratovima na Starom kontinentu, tako je i sada intervenirao Washington. Američki predsjednik Barack Obama zatražio je od Berlina da popusti uzde rigidne financijske politike. Europski političari praktički su izolirali Markel, koja je ostala sama s idejom o tome da ne treba ništa promijeniti jer, ako možemo mi... Na koncu je shvatila da će, propadnu li države pod njezinim diktatom, izgubiti Njemačka.
„Treba nam više Europe od proračunske unije, treba nam prije svega politička unija. Moramo korak po korak prepustiti kompetencije Europi“, izjavila je konačno (u četvrtak) Merkel. Dakako, neće se odmah stvoriti Sjedinjene Europske Države, ali će se krenuti prema tome cilju, do kojeg će se doći za pet do deset godina. Nestat će, tako, države naroda. Westfalski sporazum iz 1648. uveo je načelo suvereniteta naroda-država. U 17. stoljeću stvorena je baza suvremenog sustava međunarodnih odnosa. Narod-država je temelj suvereniteta i samoopredjeljenja.
Vrijedi li Westfalski ugovor i za 21. stoljeće, za globalizirani svijet? Narod-država je imala vlastitu monetu, vlastitu vojsku, vlastito sudstvo, svoj parlament, svoj suverenitet unutar svojih granica. Europska unija ima svoju monetu, ima i svoje Schengenske granice, pa i vojsku prema dogovoru. Ima i fiktivni parlament, središnju banku s ograničenim odlučivanjem. Nema jedinstveno sudstvo, jedinstveni proračun, jedinstvenu politiku... Ako nema države koja može braniti vlastitu monetu, onda je novac, a time i gospodarstvo koje se izražava u toj valuti osuđeno na propast.
Narod-država morat će veliki dio svoga suvereniteta prepustiti federativnoj europskoj državi, savezu naroda. Do sada velike europske zemlje kao što je Francuska (do Hollandea) i Njemačka (do ove Merkeličine izjave) nisu htjele dio svoga suvereniteta prepustiti europskoj ideji. No, očito je da su dvije države koje su međusobno najviše ratovale odlučile potpisati novi Westfalski mir kojim se prevladava sporazum iz 17. stoljeća. Zapravo, shvatilo se da treba napustiti ideju o tome da pobjednik određuje sve što mora učiniti pobijeđeni.
Trebaju odlučivati svi zajedno u demokratski izabranim institucijama. Više Europe, manje državnog egoizma, ali što je najvažnije, mnogo manje lokalizma. Političari u cijeloj Europi, od Merkel pa do Grka s krajnje ljevice ili krajnje desnice, govore ono što bi im moglo donijeti glasove uz pomoć kojih bi se mogli uhljebiti. Nije bitno hoće li to što govore donijeti boljitak zajednici. Imamo, na žalost, političare koji nisu lideri.
Jer lideri vode, a ne povode se. Budućnost ne samo eura već cijelog kontinenta leži u tome koliko smo spremni ući u novu zajednicu odustajanjem od suvereniteta iz Westfalskog sporazuma.