Tek mi je sad jasno zašto je davna Tuđmanova ideja o zajedničkom grobu za sve hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata i poraća dočekana na nož. Žestoko protivljenje pomirbi na groblju zasnivalo se na argumentu da krvnik i žrtva ne mogu počivati u istome grobu. Neprilično je i bolesno, govorilo se, zajedno pokapati one koji su za života bili nepomirljivi neprijatelji, one koji su stradali na pravoj i one koji su zaglavili na pogrešnoj strani. Ne mogu u istome grobu počivati ustaša i komunist, domobran i partizan, fašist i antifašist. Nikakvo “miješanje kostiju” ne dolazi u obzir!
No sada se pokazuje da je sve to bila samo velika gluma. Uopće nije bila riječ o suprotstavljanju zamisli o zajedničkom grobu za sve poratne stradalnike, nego o neprihvaćanju ideje o bilo kakvom grobu za poginule ili ubijene pripadnike poražene strane.
Dobro se to vidi ovih dana, otkad se u javnosti pojavila vijest da gospićko-senjski biskup Mile Bogović predlaže da se na Krbavskome polju u Lici podigne “svehrvatski grob” u kojem bi na simboličan i stvaran način bile pokopane kosti svih onih koji su ostali bez dostojno obilježenog groba, među ostalim i na preoranim “vojnim nepartizanskim grobljima”, ili pak onih koji nikako i nisu bili pokopani, nego su bačeni u grabu, tenkovski jarak ili rudarsku jamu.
Prvo što se kao odjek Biskupove inicijative moglo čuti bilo je pitanje: A zašto ne i partizani? Ili, kako je to formulirano u novinama koje su prednjačile u ismijavanju ideje o “miksanju kostiju”: “Ako je doista riječ o grobu svih poginulih za Hrvatsku, zašto su već u samom začetku projekta iz njega isključeni partizani, također Hrvati koji su se borili za Hrvatsku?”
Tuđman je bio kriv zbog toga što je predložio da se s nepokopanim kostima ratnih i poratnih stradalnika pokopaju kosti partizana, Bogović je kriv zbog toga što predlaže da se u grob na Krbavskom polju s kostima stradalnika za koje nije bilo mjesta na “partizanskim grobljima” NE pokopaju kosti partizana! Iz čega proizlazi samo jedno: da nije problematičan ovakav ili onakav ukop partizana i drugih s njihove pobjedničke fronte nego da je problematičan, točnije – nedopustiv, svaki dostojanstven pokop onih s druge, nepartizanske, u ratu poražene strane. Posebice ako se ima u vidu činjenica da su u 45 godina partizanske Jugoslavije svi znani i neznani stradali partizani ne samo popisani, opisani i dostojno pokopani nego da su im podignuti bezbrojni spomenici i da se i danas službeno slave.
Nesretna braća Eteoklo i Polinik proboli su jedan drugoga. Prvi je pokopan s državnim počastima jer se borio na “pravoj strani”, a drugi je, zbog toga što ga je Kreontova država proglasila izdajicom, bačen u jarak. Dostojanstvo je Poliniku vratila sestra Antigona, nakon čega kod Sofokla nastaje sveopća tragedija. Preživljava malo tko, a pogođeni su svi.
Naši dramski pisci teško da se mogu mjeriti sa Sofoklom, ali zato naši Kreonti ne zaostaju za onim Sofoklovim, pa se lako može dogoditi da Bogović prođe gore od Tuđmana.
Još o kugoslaviji i tamnici hrvatskog naroda za luđakinju cvrčak: O ŽIVOTU U JUGOSLAVIJI: 02.10.2010. u 00:17h Amadov je napisao/la: (Ovo je odgovor Amadova na lažne insinuacije profesorzag-a): Jakov Sirotković je krajem 80-ih rekao da je zadnje desetljeće sasvim izgubljeno za Hrvatsku u koju se nije ništa ni ulagalo ni razvijalo. Tako da se baš i nije puno toga moglo pokrasti, naročito jer nije ni postojalo, osim u današnjim bajkama vas ljevičarskih gadova. Prosječna plaća je bila 1978. i u drugim zemljama i puno viša nego u Hrvatstoj, tako da to nije hrvatska posebnost. Ali je hravtska i jugoslavenska posebnost da su plaće bile takve zahvaljujući kreditima koje je Juga dobivala u eri “hladnog rata”. Komunisti su bespaltno dijelili sebi stanove, mi svi ostali smo izdvajali iz osobnih dohodaka u stambene fondove iz kojih se financirala stambena izgradnja u kojoj su komunisti imali neupitnu prednost. Npr. Imao sam pristojnu plaću kao i supruga, pa smo temeljem toga uplačivali u fond puno više nego drugi sa manjom plaćom, ali samo zato jer smo imali “pristojne” plaće i bili bez djece bili smo na dnu tzv “stambene liste” i nikada nismo stan dobili nego smo ga uspjeli sa solidarnim kreditom (3 osobe) kupiti. Ista stvar sa besplatnim ljetovanjima ! Iako je moja “dobrovoljna” sindikalna člnarina bila duplo veća od radničke, nikada nisam uspio doći na red za tjedan dana odmarališta. I za školstvo i zdravstvo se odvajalo iz osobnih dohodaka, a današnje stanje u zdravstvu ocjenjuju vansjki faktori kao jako dobro. I da je kojim slučajem SDP na vlsti onda bi ovakvo današnje stanje bilo najboje na svijetu, ali HDZ je na vlasti pa onda ništa ne valja. No možda nas Mirando Mrsić usreći pa postane ministar, pa će onda sve valjati, naravno ako nešto ne zasere, jer su sve do sada čega su se esdepeovci primili propastili. A ovo što si nabrojio je većinom prodao poslije 2000. godine, posebno banke, HT, INA, a ostalo (osim nažalost Plive) posluje i danas i normalno je da nije u vlasništvu države, a nije ni prije bilo, nego je bilo u “vlasništvu radničke klase” što god to značilo. A to što zaboravljaš da osim što je tada došao na vlast HDZ, da su došli i tvoji izrodi i prijatelji sa istoka i okupirali i uništili više od trećine industrije koja je tako i tako izgubila tržišta, prouzročili neviđene troškove, koje smo do 2000. godine uspjeli izdržati, a onda je došao SDP i sve upropastio, strateške objekke rasprodao, zemlju ponizio i izdao, a usput i zadužio tako da se i dans otplačujmu kamte njihovg zaduživanja … Tako ti je to, gade dezerterski zbljuvani, zagađuješ prostor ove države do gadljivosti, ali tako nam i treba kada prema izrodima, dezerterima i ostalim gadovima nismo postupili kako treba.