Buchmesse u Frankfurtu samo što nije provalio na vrata. I sam se spremam potonuti u njegove dubine bez dna. Ne brinite se / ne veselite se, preživjet ću! Ali, što jest, jest: sve se teže snaći u potopu od pola milijuna novih knjiga godišnje. Pa su mi sve dragocjenije književne hridi s neugaslim svjetionicima.
Koga bih, dakle, od hrvatskih pisaca (strane ostavimo po strani: oni mi pomažu ovdje) na nepreglednoj frankfurtskoj pučini najradije pronašao? Marka Marulića? On je, osluškujući topot turskih konja, htijući ohrabriti sunarodnjake, napisao spjev o ljepotici koja odlazi u šator neprijatelju, podaje mu se, odsijeca glavu i ostaje bez glave.
Krajnje nemoderno, jer upravo je predaja a ne borba za pobjedu današnji modus vivendi! Kao od šale se predaju ljudi, narodi, države, gospodarstva... Marul se u to nije razumio. Matoša? On je držao do stila, do pisanja, do zanata. Krajnje zastarjelo, jer danas je na cijeni provokacija i profitabilnost, a i diletantizam ne prolazi loše.
Ide mu u prilog njegovo europejstvo, ali samo donekle, jer on je bio i hrvatski nacionalist, a to se danas u Europi smatra endemskom bolešću, premda u briselskoj birokraciji svi s figom u džepu drukaju za svoje. U vidu sam imao još neka imena u rasponu od Držića do Tenžere, no od svih sam odustao u korist jednoga koji je kao stvoren za ovo vrijeme. A to je moj Bjelovarčanin, Željko Sabol (1941. - 1991.).
Danas, kad smo svi manji od nemani koje nam prijete, ohrabriti bi nas mogao pjesnik koji je bio malen, slab i običan, ali veći od okolnosti na koje je bio osuđen. Njegov život, pjesma, na kraju i smrt (oduzeo si je život u onom strašnom času 91., shrvan majčinom smrću i mnogim otvorenim grobovima), u znaku su nepristajanja na puzavu poniznost. Uvijek je bio veći od onih koji su mislili da su ga nadrasli, od svih nas. Već kao đak Bjelovarske gimnazije zamjenjivao bi bolesne nastavnike. Dok se mnogi drugi nisu usudili ni šušnuti, u proljeće prije Proljeća, on je pjesmom uzviknuo: “Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA”. Zbog tog mu je 1972. suđeno na bjelovarskom sudu (oslobođen je zahvaljujući svjedočenju vještaka I. Mandića i J. Kaštelana) i zbog toga je protjeran iz Bjelovara.
Da je veći od mjere na koju ga je htjela svesti sredina u kojoj je živio na ironičan je način pokazao i 1991., kad smo ga pokapali na starom bjelovarskom groblju: lijes je bio veći od rake i nikako ga nismo mogli položiti u nju! Neki je dan u Bjelovaru, u čast Željka Sabola postavljena skulptura istarskog kipara S. B. Mocennija. Sabola se u njoj ne može vidjeti, ali on svijetli posvuda oko nje, od Bjelovara do Frankfurta.