Zemlja bez alternative

Da nije zime i da je u Hrvatskoj vječno proljeće, ne bismo ni znali za krizu s plinom i s grijanjem. Kako se pak nitko nije dosjetio ukinuti zimu, doznali smo da, ako nema plina, nema ni grijanja. Kada se doznalo da ruskog plina neće biti dovoljno za hrvatsku zimu, svi smo se iznenadili. Jednako građani i vlast. Shvatilo se: bez plina iz Rusije Hrvatskoj prijeti ruska zima. Hrvatska se još jednom našla zatečena i bez alternative.

Nije toliki problem što se pučanstvo iznenadilo mogućom nestašicom plina. Bitno je da se nije iznenadila Vlada! A kada je samoj sebi ipak priznala da se iznenadila, shvatilo se da za krizu nema rješenja. Zima je poremetila “zimski san”. Da nije bilo ćudljive zime, tko bi znao da Vlada nema alternative? Ruski je plin tu zapravo više paradigma nego tek puka ilustracija trenutačnog “stanja fakata”. Prtljanje s grijanjem je zapravo “stanje svijesti”.

Mentalitet lako-ćemo i bit-će-nekako, kao arhetipske odrednice jednoga uvriježenoga načina mišljenja, opet su pokazale svoju trajnost. U vremenu elektroničkih simulacija svih mogućih stanja i predviđanja u Hrvatskoj se još razmišlja od-danas-do sutra, po matrici “ima vremena”. Ima li Hrvatska neki središnji institut za strateška promišljanja? Da ima, grijala bi se neovisna o rusko-ukrajinskim natezanjima. Sigurno bi imala i suvislu alternativu. Ovako, ima jedino nesuvisle priče.

Ima li Hrvatska, osim ulaska u EU i u NATO, još neki nacionalni cilj? Može li se s toliko političkog nehaja biti ozbiljnom državom? Hrvatska još živi u vremenu Petrice Kerempuha, s onom kerempuhovskom “nigdar ni bilo...” Kao da se u Europu ide s tamburašima, s berdom i bajsom! U kibernetičkom svijetu mi se još držimo kerempuhovskih dosjetki. Te su “stare navade” vidljive posvuda, od dna do vrha. Pa i na političkom. Ako se nešto planira dulje od tri dana, to je već “strateško promišljanje”!

Kad netko tako razmišlja, može biti jedino zatrpan ruševinama svojih velikih misli. Zašto i guverner Rohatinski nije zatečen i zatrpan takvim ruševinama globalne novčarske kize? U zemlji gdje se baš puno i ne misli, u okružju gdje se i ne misli puno unaprijed i gdje je pojedinačna autonomija potisnuta “koncilijantnošću”, Rohatinski je pokazao da se može i promišljati i biti neovisnim, biti pojedinac. U tom se mentalno-političkom miljeu Rohatinski pokazao kao “stranac u noći”, kao alternativa. On je pokazao da se i ne mora biti klimoglavac. Naprotiv, da je imati vlastito mišljenje uvjet da te i drugi cijene.

Mogao je i guverner HNB-a “biti dobar sa svima”, dijeliti klimoglave i domaćoj i europskoj vlasti. No, pokazao je ne baš raširenu hrvatsku političku osobinu, tj. da zna što hoće, da ne misli od danas do sutra i da zna kako postići to što hoće, da ima alternativu. Kriza s plinom samo je potvrdila mišljenje: “bez alternative mi smo izgubljeni”. Dosad je vlast malo kada imala alternativu. Kada su prodavane banke, “nije bilo alternative“, kada su uzimani strani krediti također. Kada se prodavala Pliva, isto. Sada se tvrdi i da se ni s brodogradilištima ne može ništa, nego ih “jedino prodati”! Jao alternativi.