Od početka rata u Iraku je poginulo oko četiri tisuće Amerikanaca. U utorak je New York Times objavio fotografije i imena 1002 vojnika koji su život izgubili u razdoblju od 1. siječnja 2007. godine do danas. Velik je to broj ožalošćenih obitelji – roditelja koji su ostali bez sina ili kćeri, djece koja su sada bez oca ili majke.
Zastrašujuće izgledaju te novinske stranice ispunjene od vrha do dna sličicama uglavnom mladih ljudi, jer rijetki su stariji od 25 godina. Pogled na nasmiješena, ali na većini fotografija i ozbiljna lica koja ponosno nose američku vojnu uniformu potiče svakog čitatelja na razmišljanje o tome kako su to mladi Amerikanci koji su na oltar svoje domovine položili najvrjednije što imaju, vlastite živote.
Objavljena je i posebna internetska stranica na kojoj su dostupni svi osobni i profesionalni podaci o poginulima. Ništa se ne skriva, čak ni informacija koliku će naknadu za smrt vojnika dobiti njegova obitelj ili koliko će za školarinu primati djeca koja su izgubila roditelja. Svi poginuli američki vojnici postat će herojima, njihova imena nosit će ulice, škole, vojni brodovi, svemirske letjelice...
Oni koji prežive Irak i sretno se vrate kući s ponosom će se uključiti u društvo američkih veterana, koristiti sve povlastice koje se nude i zauvijek će ostati na tom popisu s punim imenom i prezimenom a nitko neće tražiti da svoje podatke sakrije. Nijedna tajnica iz Pentagona u Washingtonu, službenica iz logističkih vojnih tvrtki iz New Yorka ili liječnik iz vojne bolnice Walter Reed neće moći svoje ime staviti uz imena onih koji su bili na bojišnici i koji su s puškom bili u Bagdadu! Jedna su lista vojnici, branitelji, časnici koji borave u ratnoj zoni, a druga su priča svi oni koji u Americi, na sigurnom, rade na tome da trupe budu opskrbljene na ratištu.
U svemu nabrojenom nema ništa novo, sve se to primjenjuje i u drugim zemljama razvijene zapadne demokracije koje Hrvatska tako nespretno imitira. Možda je 'nespretno’ preblag izraz i trebalo bi upotrijebiti oštriji, pa možda i jauknuti od bola nad žalosnom činjenicom da se u našoj zemlji pronalazi milijun razloga kako bi se odgodilo, zataškalo, zaboravilo na želju većine građana koji traže i imaju pravo vidjeti popis naših branitelja.
Ako za to nema zakonske osnove, treba je stvoriti, jer su moralne obveze koje imamo prema svim poginulima u Domovinskom ratu iznad čudnih zakona po kojima se ta imena ne smiju objavljivati. Još bih razumjela da se imena branitelja koji primaju mirovine i naknade ne objavljuju kad bi ta sredstva stizala iz privatnih tvrtki, ali oni su za svoj časni angažman u obrani Hrvatske plaćeni iz državnog proračuna! U razvijenim društvima, a mi jurimo u EU, sve što se plaća iz državnog proračuna ne može biti privatno ni tajno, nego transparentno i javno!
Mojim američkim kolegama novinarima nikako nije jasno u čemu je zapravo problem i zbog čega tolika tajnovitost oko popisa branitelja, kad Hrvatska više nije u ratu. Kako da ih uvjerim da smo mi zemlja čudesa i da je kod nas veći broj branitelja 2008. godine, nego što je bio ratne 1995. A znam da neki (osobno ih poznajem) nisu ni tražili status branitelja a sudjelovali su u ratu. To su pak oni “čudni” i “pošteni” Hrvati koji neće razumjeti ni prihvatiti ako opet nitko ne bude kažnjen za neodgovorno, nesposobno i izdajničko vođenje državnih gospodarskih interesa u slučaju Astaldi i Hypo Alpe-Adria Bank. Njima smo dužni isplatiti milijune eura zbog nesposobnosti naših političara i njihovih savjetnika, a to mi je kao novinarki potvrđeno u američkim poslovnim krugovima.
Nije to ugodno slušati, a ni gledati razočarane iseljenike koji poručuju da se ne dolazi među njih skupljati donacije, jer Hrvatskoj očito ne treba novca, nego poštenih i sposobnih političara i stručnjaka.