Zemlja neodmjerenosti

Da Janica Kostelić nije odlučila da se više ne strmoglavljuje niz planine, vjerojatno bi naši planeri tuđih života već kombinirali i mudrijašili koliko medalja “mora osvojiti”. Njihovu neumjesnost i neumjerenost sigurno ne bi omelo ni njezino svojedobno upozorenje natopljeno gorčinom – da neki misle da je osvojiti olimpijsku medalju isto kao otići na plac po nekoliko glavica zelja. Janica je otišla, ali taj manjak mjere je ostao.

On je naša trajnost, ne samo u sportu. Nalazimo ga posvuda. Pretjeruje se u svemu i svačemu. Pa i do teško podnošljive neumjesnosti. Ne samo kada su posrijedi život i veselje nego i smrt i žalost. Taj se manjak mjere ne pokazuje samo u nekoj lagodnijoj, nego jednako tako i u nekoj tragičnijoj, pa i u tragičnoj situaciji, poput smrti skromnoga i samozatajnoga Ivice Račana.

I dok je bolovao i mučio svoju muku od muke Ivice Račana stvoren je javni događaj. Stvoren je dojam da u Hrvatskoj malo što i postoji osim tragedije toga mirnoga i tihoga čovjeka. Dok se još zlopatio na bolesničkoj postelji, počele su neumjesne priče o “danu žalosti”!

Ni nakon što se smirio te priče nisu prestale premda nije bilo nikakve realne osnove, nikakvoga zakonskog uporišta da se doista proglasi dan žalosti. Kada je objavljeno da je neosporno osobno ljudski smjerni i javno realni i umjereni Račan otišao s ovoga svijeta, gotovo je namah stvoren dojam koji je podsjetio na vrijeme kada je “umro drug Tito”!

Dakle, stvoreno je nešto potpuno suprotno stilu života i dojmu koji je sam Ivica Račan ostavljao i ostavio proteklih godina. Vrhunac takva pretjerivanja i manjka mjere, a viška stare svijesti i načina mišljenja, bio je zaključak voditeljice TV Nove, koja je razgovor posvećen Račanovu političkom životu, završila rečenicom: “Otišao je čovjek koji nas je učio demokraciji.”

Unatoč tome što samo zlonamjerni mogu sporiti da je Ivica Račan doživio svoju političku preobrazbu i doista evoluirao u demokrata, ipak se samo uz pretjerivanje može ustvrditi da “nas je učio demokraciji”! Da kod nas umjerenost nije vrlina, još se zornije i neumjesnije vidjelo kada je ministar obrane današnju inačicu nekadašnje čuvene akcije Ništa nas ne smije iznenaditi priredio za razred svoga sina!

Ministar Berislav Rončević očito u tome nije vidio ništa sporno, da za prikaz HNOS-ova školskog programa “Što tata radi”, pred sinovu školu dovede vojni helikopter sa specijalcima!

Tako je II. a, razred njegova sina, vidio što mu tata radi. Da je ministar u svemu tome vidio nešto sporno i problematično, a pogotovo nešto što mu može politički naškoditi, sigurno na dovođenje helikoptera i specijalaca ne bi niti pomislio. No on se samo uklopio u sklonost pretjerivanju i manjku mjere, koja se u Hrvatskoj proteže od mentalnih redukcija i činjeničnih iščašenja do nedostatka savjesnosti, samokritičnosti i prave mjere kao vrline.

Kada bi se u današnjoj Hrvatskoj pojavio Aristotel i počeo zboriti o umjerenosti kao o vrlini, vjerojatno bi ga mnogi zbunjeno gledali, a drugi proglasili budalom. Možda bi i slavni Grk, poput svoga sunarodnjaka Sokrata, bio optužen da “kvari mladež” i s vremenom primoran da poput njega popije vrč kukute.

U hrvatskom društvu ima više hinjene patetike nego aristotelovske etike. Više musaveda nego logike. A nerijetko i više tlapnji nego realnosti. Severina i ne ode na eurosongovsku kič-paradu, a naši “eurorealisti” proglase da će “Štiklom” pokoriti Europu! Neki nogometni ne-znam-mu-ime odigra dobro protiv Kamen-Ingrada ili Međimurja i odmah se za nj “zanima Ajax”! Glave se kod nas vrlo često pretvaraju u glavice kupusa. Nekada bi bilo mudrije da poput njih i šute.