Zemlja sretnih konobara

Svojedobno mi je kolegica koja je nekoliko puta intervjuirala Josipa Broza ispričala kako se provela na Brijunima. U to je doba cijelo Brijunsko otočje, sa svim svojim malim i velikim vilama, luksuznim brodovima, kino-dvoranama, nesvrstanim zebrama, žirafama, antilopama, slonovima i lavovima, bilo Titova ljetna rezidencija. Tu je Veseli Diktator uživao u mediteranskim mirisima, škotskom viskiju, kubanskim cigarama i družio se sa starim partijskim drugovima. U brijunski su komunistički raj dolazili i strani političari, glumci, svakojaki uglednici pred kojima se Veseli volio šepiriti.

Jednog je ljeta na Brijune prispjela i kolegica o kojoj govorim. Smjestili su je u lijep hotel za goste i rekli joj da čeka “visoki poziv”. Čekanje se oduljilo i novinarka je odlučila otići na kupanje. Izabrala je plažu koja joj se učinila najljepšom, prostrla ručnik, skinula se u badekostim i pošla prema moru. Nije napravila ni korak-dva, kad je iza sebe začula viku. Okrenula se i ugledala izbezumljenog konobara kako maše, viče i trči prema njoj. “Možeš misliti što mi je sve padalo na pamet”, rekla je kad mi je svoju storiju prepričavala. Nisam mogao, jer nikad nisam intervjuirao diktatore i nikad nisam bio na Brijunima.

“Drugarice J.”, prodahtao je uzrujani poslužitelj, “tu se ne smijete kupati!”

“Zašto?”

“Zato što je ovo plaža za poslugu, a vi ste gošća i vama je namijenjena plaža za goste.”

“Gosti”, čitaj: vlastodršci, partijski moćnici, najviši predstavnici radničke klase i bjelosvjetski uglednici koje su oni ugošćivali, u radničkoj i besklasnoj, tzv. socijalističkoj Jugoslaviji nisu se smjeli miješati s “poslugom”, čitaj: radnicima, običnim samoupravljačima, proletarijatom (u ime kojeg su, inače, komunisti dizali sve revolucije). U vlastitim je proklamacijama Jugoslavija bila brijunski radnički paradizo, a u zbilji nepravedno društvo u kojem se, uza sve ostalo, smatralo svetogrdnim zajedničko sunčanje Diktatorovih konobara i novinara.

Premda je i sam Veseli Dikaktor po zanimanju bio bravar (s tokarskom radionicom na Brijunima!), u njegovoj se državi na konobare (a i druge obične radnike, osobito one u uslužnim djelatnostima) gledalo kao na niža ljudska bića.

Otud vjerojatno potječe i ova današnja kuknjava da bismo, ako nam propadnu velika industrijska postrojenja za proizvodnju gubitaka, mogli postati zemlja konobara. Mjesto da sve ugostitelje, a s njima i konobare, posebice u vrijeme kad od njih očekujemo da napune havariranu državnu blagajnu, stavimo na nacionalni pijedestal, mi ih se javno sramimo.

Zemlji u kojoj se pola dohotka zarađuje na turizmu i gospodarskim granama koje su s turizmom u najbližoj vezi, prijeti se da će se pretvoriti u zemlju konobara! Što, uostalom, nedostaje konobarima? Imaju li rogove? Ili su okuženi? I što bi nam uopće falilo da budemo zemlja konobara!?

Pa da se legije nezaposlenih (koje su zauzele zadimljene hrvatske kafiće, ispunjavaju loto-listiće i gnjave prezaposlene konobare) zaposle u luksuznim hotelima i otmjenim restoranima, da rade osam sati i da kad završe posao budu gospoda koja će se moći kupati gdje god žele i kojoj će se otvarati sva vrata, a ne samo ona od pleha i armiranog stakla na smrdljivim špelunkama.

Zemlja znanja i sretnih konobara, pa to zvuči kao čista utopija!