Zemlja znanja – zemlja mita

Poklič ministra  Primorca o Hrvatskoj kao zemlji znanja, poslije objavljena kataloga udžbenika za osnovnu školu, mogao bi se, uz mali rizik od pogreške, preoblikovati u Hrvatsku – zemlju mita i korupcije. Kako inače objasniti da je mjerodavno ministarstvo, čelnik kojega je govorio da će učitelje pri zaokruživanju željena udžbenika štititi policija, cijelo vrijeme kampanje žmirilo nad neviđenim cirkusom uzduž Lijepe Naše, koji se tako demokratski naziva slobodnim odabirom udžbenika.

U biznisu u kojem se okreće i do 400 milijuna kuna, koje su ove godine dobrano izvučene iz džepa građana, veliki su izdavači igrali na sigurnu kartu podmićivanja škola, učitelja i ravnatelja te – pobijedili. Učiteljima, koji za zahtjevan rad prema HNOS-u nisu dobili zasluženo, bar 20-postotno povišenje plaće, bilo je lako ponuditi mrvice iz anketa za 200 kuna, a ravnatelje njihovih škola častiti odojkom po Slavoniji i janjetinom po Dalmaciji.

Ishod se znao i tko se osilio i ponudio ma i kunu zaigrao je na pravu kartu, jer u izbornoj godini udžbenike plaćaju lokalne zajednice. U toj igri u kojoj svi dobivaju osim učenika i roditelja stigle su samo anonimne prijave. I to je hrabrost kakvu su godinama ljudi pokazivali u prokazivanju podmićenih liječnika, a onda je mito ipak dobilo ime.    

No u hrvatskoj sapunici o demokratskom izboru udžbenika, u kojoj je i Sabor izglasavanjem Zakona o udžbenicima 2006. godine išao isključivo na ruku velikima, sve je toliko prekriveno lažima da čak i djeca već sad uočavaju kako nisu dobila nove udžbenike, rađene prema HNOS-u, nego samo natapirane stare. O udžbenicima iz jezika npr. prema HNOS-u nema ni govora jer se u našarenjenim knjigama uglavnom njeguju definicije, nesamostalnost u zaključivanju, ne potiče se jezična kompetencija.

Roditelji, koji i ovaj put iz svoga džepa sve plaćaju, samo na drugi način, isključeni su iz svakoga odlučivanja, a upravo su oni godinama upozoravali na preteško pisano i preopširno gradivo. Nedosljednostima u pravopisu dodane su i gramatičke jer gotovo ni jedan udžbenik ne poštuje redoslijed padeža u hrvatskome jeziku, nego je u svima podmetnuta znanstvena krivotvorina o nominativu pa akuzativu.

I stručno i svako drugo srozavanje Ministarstvo obrazovanja mirno je pratilo, a u tome ga je pratila Agencija za odgoj i obrazovanje. Prepustili su velikim izdavačima i stručno usavršavanje učitelja, a takva primjera vjerojatno nema ni u najnedemokratičnijim zemljama. Hrvatskoj, kojoj je znanje najveća briga, osobito će dobro doći podatak da udžbenik istoga autora u velikoj izdavačkoj kući koja je čašćavala ravnatelje i učitelje vrijedi 20.000 primjeraka, a u onoj koja nije bila darežljiva, niti 1000. O kakvu je tu znanju i stručnosti riječ?