U knjižnicu bih odlazio poslijepodnevima: u tom polutamnom ambijentu, koji su rasvjetljivale samo slabašne zelene svjetiljke na stolovima, svidjelo mi se pratiti postupno produživanje (a potom i skraćivanje) dana. Središnja se biblioteka doimala poput nekog otoka ili, možda, ukleta broda: onako, razmjerno tiha i uvijek nekako melankolična, sa zrncima prašine koja su postojano lebdjela u rijetkim tracima sunčeva svjetla, kao da je plovila dalekim morima gdje se ni pomorci ne snalaze baš najbolje pa ih zato zaobilaze.
Ne mogu reći, svidjelo mi se ondje - iako je "istraživanje" kojim sam se bavio bilo pomalo zamorno i dosadno. Pregledavao sam godišta starih novina i požutjelih časopisa, u potrazi za podatcima koji su mi bili potrebni kao "činjenična podloga" moje nove knjige. Za promjenu, situirao sam je točno u vremenu i prostoru, i sad - ona mi se suptilno osvećivala još prije nego što je nastala. Morao sam fikciju potkrijepiti realnim zbivanjima: samo kojim, i kako? Znao sam da ne smijem odveć dugo ostati u tom svijetu koji se nalazio na razmeđu maštarija i povijesti koja se već i sama za mnoge toliko udaljila da je također nalikovala nestvarnoj maštariji: inače, ozbiljno bi mi zaprijetila moja uobičajena slabost: imao bih teškoća pri ponovnom uključivanju u svakidašnji život - onaj, naime, koji je divlje strujao tek korak izvan moga utočišta.
Jednog već gotovo ljetnog dana, kad sam - podigavši oblak sivobijele prašine - s prigušenim treskom zatvorio još jedno godište nekih slavnih novina - prvi put sam je ugledao: sitnu djevojku sasvim svijetlobijele kože osute pjegicama, plave kose nemarno svezane u neku vrstu repa, zelenih očiju koje su prekrivale (i povećavale) naočale srebrnastog okvira. Sjedila je nekoliko stolova dalje od moga, pognuta nad podebelom knjigom velikoga formata. Lagano je pomicala usne i izgledala psove udubljeno; ni moj neumjesni (iako prigušeni) tresak nije ju nimalo smeo. Ovlaš me pogledala i odmah se vratila čitanju. Odnio sam komplet novina do pulta, izašao iz knjižnice i te večeri na nju sam pomislio još samo časak prije utonuća u san.
Sljedećega dana opet sam je zamijetio. Da bih ispravio svoju pogrešku, oprezno sam se nasmiješio i kimnuo joj; pogledala me kao i prije, ali mi ni tu naznaku pozdrava nije uzvratila. Dobro, rekao sam u sebi i slegnuo ramenima: gospođica je toliko zauzeta svojom lektirom da sitne ljubaznosti smatra nepotrebnim, a možda i nametljivim trivijalnostima. Kako se bližilo ljeto, smanjivao se i broj klijenata biblioteke; doista, svega nekoliko dana potom, u kasno poslijepodne, gotovo večer, ostali smo samo gospođica (njezin me lik na nekoga podsjećao) i ja.
Vrijeme je bilo postojano sunčano i već gotovo vruće; to je samo pojačavalo kontrast između života na ulici i sumračnoga književnog mira. Kupola je odavala plavičast suton kad smo se gospođica i ja zajedno našli za pultom: ja sam, po običaju, vraćao uvezani komplet ilustriranog časopisa, a ona neku po sebi posve nezanimljivu knjigu, na koju sam potajice bacio oko. Ne volim se nametati, ali sam ipak ponekad znatiželjan: drukčije, kako možete bilo što napisati? Mislim, ako ste pretjerano povučeni, bojažljivi ili zatvoreni?
Na izlazu, pridržao sam joj vrata. Nije više nosila naočale, a bila je odjevena jednostavno i skromno, iako ne bez stanovita stila. Pazite, rekao sam joj, vidjevši da će joj poluvisoka petica sandale sa svjetlucavim remenčićima - upasti u pukotinu izlizane kamene ploče pred samim vratima. Petica joj je ipak upala, ona se malo zanijela u hodu, i ja sam je neznatno pridržao uhvativši je za lakat o kojem je visjela šarena ljetna torbica od slame. Pogledala me sa zahvalnošću, i nije se uplašila tog neočekivana dodira; trenutak kasnije, već smo zasjeli za stolić u obližnjem studentskom kafiću.
Kako bih razbio led, objašnjavao sam joj što radim: moja (buduća) knjiga mora biti potkrijepljena činjenicama iz vremena u koje je fabula smještena, i eto... Sve je to tako zanimljivo, ali ja ne znam (nikad nisam bio dobar u tome) razlučivati bitno od nebitnog pa se dugo i predugo zadržavam na vjerojatno nevažnim pojedinostima, na kuriozitetima koji me nikakamo neće odvesti, dok mi bitne stvari (možda) promiču... I sve zapisujem, ispunio sam već desetak bilježnica iako ne znam koliko će mi od toga uopće biti potrebno. Moja knjiga ipak ne teži biti dokumentarnistička više nego što je to neophodno...
Vidio sam da sam pretjerao: ona se samo smiješila osmijehom neodređena odobravanja ili, možda, tek zbunjenosti. Naglo sam je upitao: - A vi, što vi tako uporno radite? Otkad sam ja u biblioteci redovit, i vi ste tamo, svakog poslijepodneva... Odgovorila je nakon kraćeg oklijevanja, glasom koji je bio gotovo dječji: - Tražim... Ustala je zahvaliti mi i izgubila se u vrevi, moram reći, vrlo brzo, kao da bježi. Smiješno, od mene? A možda je slučajnost, možda su u pitanju neodgodive obveze, posao, muž, djeca... Uglavnom, više od te nejasne rečenice, zapravo tek jedne jedine riječi tad nisam doznao.
Ali, raspitao sam se. Navratio sam jednoga žarkog prijepodneva, nakon nekoliko dana, i zapitao službenicu za pultom izdavanja knjiga (poznavao sam je od ranije iako, naravno, ne odveć dobro, službeno, recimo): - Ona gospođica što ovamo zalazi svakog popodneva, što čita? Koje knjige uzima?
Moja me znanica, iza svakog zaštitnog pulta i debelih naočala, pogledala s određenom dozom zlobe, moram reći, i odvratila: - Sve. Bilo što. Nikad nisam uspjela otkriti ikakav sistem u njezinim zahtjevnicama. Kao da joj je svejedno. Luda je.
Svatko će razumjeti da se takvim lakonskim odgovorom nisam mogao zadovoljiti, osobito stoga što sam u znaničinu glasu otkrio titraj podsmijeha i ženske zavisti: njoj je bilo šezdesetak i baš se nikad nije mogla pohvaliti ljepotom, a gospođica, međutim...
Nekoliko dana potom našao sam prigodu da gospođicu pozovem na kavu: nije odbila moj poziv, dapače, pravila se kao da nije previdjela moju slabašnu izliku, ali nije izgledala ni osobito zadovoljnom. Promatrao sam njezino ozbiljno i zabrinuto lice cijelo vrijeme dok smo sjedili za istim stolićem, u istom studentskom kafiću - samo, gotovo posve sami, jer su već odavna prošli ispitni rokovi i studenata u gradu više nije preostalo mnogo. - Sjetio sam se na koga me podsjećate, rekao sam joj ljubeznim, ali ne i sugestivnim glasom (to bi moglo pogrešno shvatiti). - Na Nicole Kidman. Osmjehnula se, ali opet nekako sjetno. - Dosađujem vam? To su vam već govorili? - nastavio sam. Slegnula je remenima. Morao sam prijeći na stvar.
- Kad sam vas prošli put zapitao što tako ustrajno radite u knjižnici, vi ste odgovorili samo jednom riječju, koja ionako može značiti bilo što i odnositi se na svakoga u toj dvorani. Tražim, rekli ste. Međutim...
Podigla je pogled i prekinula me, gledajući me ravno u oči: - Raspitivali ste se? Nisam mogao ni u njezinim očima, ni u riječima, raspoznati nikakvu emociju, osim neprekidne i slabo izražene sjete, koja je ionako bila njezino stalno obilježje. - Da, ja čitam, jer tražim. Tražim... svoj život. On mora biti zapisan u nekoj od knjiga. Već sam prepoznala neke isječke, ali cjelinu ne mogu nikako složiti. A sada...
Uzela je svoju slamnatu torbicu i ustala da ode. Zadržao sam je, uhvativši je po drugi put za istu podlakticu. Lagano sam je privukao k sebi, i rekao tiho: - To je fikcija. Život nije u knjigama. Istina je obrnuta: vi živite da bismo mi mogli pisati. Da bi bilo tko mogao pisati.
Nisam dovršio rečenicu jer je neupadljivo ali odlučno istrgnula ruku. - Zar ja neću završiti kao vaš lik? I nikada me nakon toga nitko više neće spomenuti - dobacila mi je, prebacila torbicu preko ramena, i još me, na odlasku, jednom pogledala. - A ja ću, od sutra, promijeniti biblioteku.
Na neki način, imala je pravo (a ja nisam). Žena koja je sličila Nicole Kidman završila je kao lik moje priče, i možda je nitko nikada više neće ni spomenuti. Kako god bilo, ja je više u središnjoj biblioteci (a ni bilo gdje drugdje) nisam susreo.