Kao i mnoštvo kojekakvih manje-više smislenih i besmislenih političkih i inih kratica, i ZERP će sigurno ubuduće biti među najspominjanijima. A možda i najspominjaniji.
Jer na mogućnost pretvaranja te, ne osobito inventivne kratice, u realnost, usplahirile su se Italija i Slovenija, a potom i Europska unija. Stavši iza Slovenije i Italije, poput ljutite mame, EU je Hrvatskoj priprijetio da odustane od prevođenja kratice u zbilju, da se okani ćorava posla. U protivnom će ljutiti EU zaustaviti daljnje pregovore s nediscipliniranom Hrvatskom. Dogodilo se ono što se i moglo predmnijevati, što su s jednakom vjerojatnošću mogli predvidjeti i euroskeptici, i eurorealisti, i eurooptimisti.
Kada su eurorealisti, kao poznavatelji Europe, njezine tradicije i njezina duha, njezinu bit saželi u tvrdnju da “Europa nije idila, nego burza”, naši su ih eurooptimisti poprijeko i mrko gledali, spremni da i njih proglase mrskim im euroskepticima. Ovo bruxellesko mahanje prstom štićenje je vlastitih interesa. Što je uime tih interesa, kao samorazumljivo, dopušteno Italiji i Sloveniji, ne dopušta se se, također kao samorazumljivo, i Hrvatskoj.
Hrvatska može ozakoniti ZERP i prekrižiti EU te biti prekrižena od EU. Alternativa je: prekrižiti na neodređeno vrijeme mogući ulazak u EU ili pokorno poslušati njezin prijekor, pa se nadati skorom ulasku. Ako su se naše političke elite – neovisno o tome jesu li plave, crvene ili šarene (što su puno primjerenije odrednice nego: lijevo, desno, centar, liberalno, narodno, konzervativno...) – već odavno složile da “ulazak u EU nema alternative” te ga proglasile “nacionalnim interesom” (ne pitajući naciju!), onda vjerojatno neće biti ni alternative: proglasiti ZERP ili odustati od ZERP-a. Može se jedino odustati od ZERP-a.
Da povijest nije bila hirovitom i da je dr. Franjo Tuđman umro četiri-pet godina prije, Sanaderova, ili Milanovićeva vlada, bile bi mirne, lišene natezanja s Talijanima i Slovencima hoće li njihovi ribari po Jadranu loviti od Brijuna do Palagruže, a naši bi eurooptimisti mogli po EU bez putovnice putovati kamo god im se prohtije. Jadran bi tada svima bio “naše more”, sva njegova riba zajednička, a EU svima “nova domovina”.
Da pokojni predsjednik nije bio tako tvrdoglav glede Hrvatske i EU, svih mogućih sporova s EU odavno ne bi bilo, a hrvatski bi ribari već godinama i bez ikakvih problema po Jadranu lovili ribu preostalu za talijanskim koćaricama. Samo da Tuđman nije tvrdoglavio! Nepotreban oprez i glede toga neulaska Hrvatske u EU stara je zamjerka nekadašnjem predsjedniku, koju je na osmu obljetnicu njegove smrti opetovao i mladi hrvatski povjesničar. Zamjerio je pokojnom predsjedniku “na poniženju” kojem je izložen diskriminirajućim odnosom kada putuje na povjesničarske europske seminare, a pritom mora pokazivati putovnicu.
Da je pokojni predsjednik bio dalekovidan i uviđavan prema mladom mu kolegi, mogao ga je spasiti naporna vađenja putovnice, a svim hrvatskim vladama omogućiti idiličan odnos s EU i sa susjedima koji love samo što im pripada. Kada je Hrvatska bila pred zaključivanjem sporazuma o pridruživanju EU i pred potpisivanjem Phare programa, jogunasti je Tuđman, umjesto da prihvati znameniti Z-4 i Milu Martića kao guvernera “krajine”, što mu je kao uvjet za hrvatsko članstvo u EU preporučivala Unija, pokrenuo Oluju.
Istoga je dana EU prekinuo sve pregovore s Hrvatskom, onemogućivši mladom povjesničaru da bez putovnice putuje na europske seminare, a hrvatskim ribarima da po Jadranu ribare “po europski”. Nakon što im se iz Bruxellesa odobri da love pokraj vlastita otočja, možda nakon toga više i neće ribariti po hrvatski, nego zerpati – ali po europski.