Živio GMO!

Najnezdraviji je život sâm, rečenica je kojom se obično isključim iz rasprava o opasnostima što iz hrane prijete čovjekovoj egzistenciji. Kad je izgovorim, više me nitko ne uzima ozbiljno, pa me ostave na miru.

Premda je riječ, gledano logički, o posve točnoj tvrdnji: svaki život vodi u sigurnu smrt. Što se ni za najopakije bolesti ne može reći, jer se od svake ponetko spasi. Od života koji vodi neizbježnome kraju spasio se nikada nije nitko! (Bogovi se ne računaju).

Oduvijek zazirem od najrazličitijih zagovornika tzv. zdravog života, a od prvog su mi dana sumnjivi svi ratoborni protivnici genetski modificiranih organizama (GMO). Milijuni ljudi umiru od gladi i bolesti izazvanih pothranjenošću, a oni nas uvjeravaju da je smežurana jabučica s debelim crvom u sredini mnogo zdravija od krupnih, sočnih, mirisnih jabučnih plodova.

Dok se na mnogim stranama svijeta, a ni sami nismo daleko, naranče još nose samo bolesnicima, iz svih medija na nas reže tipovi i organizacije spremni i na spaljivanje voćnjaka ako nemaju čarobne ekocertifikate. Milijun hektara obradive zemlje obrastao je u drač, a proizvođači tzv. zdrave hrane gnjave nas pričama o prednostima sitnog i pišljivog pšeničnog zrnca pred debelim, zdravim i izdašnim zrnom, samo zato što ono prvo nije GMO! Seljaci se muče da sastave kraj s krajem, a naš Šaka iz Ekosokaka ljutit je što su se usudili posijati i posaditi kulture od kojih će možda moći preživjeti.

Apsurdno je, ali ispada da je manje zlo umrijeti od gladi sa 30 nego jesti pristupačni GMO i na onaj svijet otići sa 94. Dobro, oni koji užasno paze na ono što jedu mogu možda doživjeti i godinu-dvije više, ali pod uvjetom da su dovoljno bogati i da imaju sreće da se ne razbole od neke bolesti što je prenose biljni crvi! Pripadam sirotinjskim naraštajima odraslima u godinama neposredno nakon Drugog rata, koji su maštali o sretnim vremenima s mnogo svjetla i s dućanima nalik onima iz američkog paviljona na Zagrebačkom velesajmu.

Ono čega je bilo, nikada nije bilo dovoljno, a za mnogo toga nismo niti znali da postoji. Jeli smo kukuružnjak i gnjecavi crni kruh (Šakina bi sljedba bila oduševljena!), gutali sve o znanstvenim otkrićima, o napretku i boljem životu, i ne sjećam se da je itko bio protiv izgradnje atomskih centrala.

I, sad, kad se nešto od tih sirotinjskih maštarija počelo ostvarivati, kad smo se iz vlažnih, hladnih kuća preselili u tople, udobne, osvijetljene domove i ušetali u dućane raskošnije od onih velesajamskih američkih, sad nas razni opsjenari pozivaju da se vratimo na tvrdi i neukusni kukuružnjak jer da bijeli mirisini kruh (čitaj: krušne delicije) navodno nije zdrav i da je smrtno pogibeljan ako potječe od žitarica koje su genetski dotjerane.

Premda nikad nije dokazano da je GMO opasan za ljudsko zdravlje, premda nas u to uvjeravaju i najveći autoriteti (npr. akademkinja Sibila Jelaska ili slavni Miroslav Radman, koji također pamte poslijeratnu neimaštinu), militantni propovjednici povratka poljoprivredi iz 19. st. ne prestaju nas terorizirati svojim paničnim projekcijama. I sâm sam, naravno, za zdrav život, ali nisam za brzu smrt što je mnogima donosi primjena doktrine o tzv. zdravom životu, a to znači o životu bez epohalnih otkrića u agrikulturi (GMO i ostalo).