Jedna od najblesavijih priča koja se pojavila na političkoj sceni u posljednjih nekoliko mjeseci ona je o “šalabahter demokraciji”. O čemu je tu riječ?
Grupa političkih gubitnika odjednom je prije izborne konvencije zagrebačkog SDP-a počela glumiti uvrijeđene primadone te izjavljivati da ne želi sudjelovati u farsi, u namještenim izborima, u tom nekom čudnom fenomenu koji su nazvali “šalabahter demokracijom”. Šalabahter je bila riječ koja je trebala sugerirati neku prikrivenu, nedopuštenu radnju, a uvrijeđene primadone dolazile su iz redova relativno poznatih imena koja su ta svoja imena dosad gradila bez stvarne izborne legitimacije i osobnih zasluga za javnu prepoznatljivost lika i djela. Ivo Jelušić, Igor Rađenović, Gordana Sobol, Mirando Mrsić... iznenada su povukli svoje kandidature i počeli blebetati o “tehničkim izborima”, o “kontroliranoj konvenciji”, pričali su o tome da su željeli sudjelovati u “festivalu demokracije”, a ne “šalabahter izborima”...
Ukratko, na osnovi njihovih patetično-nemuštih izjava mogao se steći dojam kao da je netko pokušao namjestiti rezultate glasovanja SDP-ove stranačke konvencije. Krunski dokaz tog “zločina” i “sramote” navodni su šalabahteri koje je Davor Bernardić pripremio kako bi ljudi koji ga podržavaju mogli glasovati za ljude koji ga podržavaju. Gle čuda!
Bilo je čak pomalo smiješno što je Davor Bernardić djelomično nasjeo na igru Milanovićevih uvrijeđenih pulena pa je čak poricao postojanje šalabahtera.
Ponovimo pitanje: u čemu je problem?
Nije li u srži demokracije da svi imamo pravo reći koga i zašto podržavamo? Zar se u hrvatskoj demokraciji nije smjelo znati tko je Tuđmanov, a tko Račanov čovjek? Ili tko je Milanovićev, tko Karamarkov, a tko Pupovčev čovjek? Nisu li izborne liste zapravo šalabahteri s pomoću kojih birači biraju stranke i ljude? Gdje je problem? Zbog čega Mrsiću, Sobol, Rađenoviću, Jelušiću.... nije palo na pamet sastaviti svoje šalabahtere? Ili još bolje pitanje: zbog čega jednostavno nisu hrabro izašli na izbore i suprotstavili se svojim likom i djelom tim groznim šalabahterima? I bi li se bunili da su oni bili na šalabahterima velikog šefa?
Potpuno je nevjerojatno kako se olako i demagoški velik broj utjecajnih pojedinaca poigrava shvaćanjem demokracije i stranačkog rada. To što je Davor Bernardić u stanju organizirati i disciplinirati svoje simpatizere, a oni nisu, ne znači da je Bernardić nešto napravio protiv izbornih procedura i unutarstranačkih izbora.
I još jednom kad smo već u formi: u čemu je problem? Zar ćemo sada imati tako hrabre političare da će uvrijeđeno odustajati od kandidature prije izbora jer će se plašiti “šalabahterske demokracije” (čitaj: poraza). Pomalo tužno što ti koji sada nešto pričaju o nekakvim šalabahterima kao problemu demokracije uopće ne shvaćaju da su upravo oni ti koji idu u sudar s njezinim veličanstvom demokracijom. Uostalom, jesu li nešto rekli kad je njihov lider Milanović nedemokratski odlučio da SDP-ov kandidat za zagrebačkog gradonačelnika neće biti čovjek koji je za to dobio unutarstranačku izbornu potvrdu, nego tobože nešto što se zove najbolji kandidat. Upotrijebili smo riječ nešto jer netko tko bez demokratske legitimacije stječe političke pozicije ne može biti persona. To nešto je opasna malformacija. Srećom, neuspješna i bez perspektive za razvoj.
Potpuno je jasno da Bernardić smeta Milanoviću i njegovu konceptu stranačke budućnosti. Isto je tako jasno da su neke od kritika kad su u pitanju Bernardićev politički rad i ljudi koji ga okružuju bile utemeljene. Međutim, riječ je o jako mladom političaru koji se još stigne mijenjati i prilagoditi. Baš kao i ljudi koji ga okružuju. Je li logičnije dati priliku Bernardiću i njegovima da u fer demokratskom natjecanju steknu pozicije pa ih izložiti svakoj kritici ako počnu srljati i raditi štetu? Pa zapravo i nema drugog izbora. Nema alternative. To je jedino ispravno. Ako žalopojke o “šalabahter demokraciji” nisu bile obična glupost gubitnika nego pažljivo pripremljeni medijski spin koji bi trebao pripremiti javnu scenu za lakše čišćenje zagrebačkog SDP-a nekim nedemokratskim metodama od nepoželjnih bernardićevaca, onda više ne govorimo o demokraciji.
A ako je Bernardić svojim šalabahterima uspio progurati neke svoje hohštaplere (u što uopće ne sumnjamo) pored nekih uglednih i sposobnih ljudi, i to je, nažalost, demokracija. A na Bernardićevoj je svijesti i savjesti ostatak priče.