Zločinac kojega pretvaraju u zvijezdu!

Razmišljanja mnogih američkih novinara, ali i onog dijela američke javnosti koji je upoznat sa stvarnim značenjem uhićenja ratnog zločinca Radovana Karadžića gotovo se potpuno slažu s najnovijim komentarom Glasa Koncila u kojem se upozorava na estradizaciju cijelog slučaja.

One koji se čude toj procjeni treba podsjetiti da Amerika nije samo Bijela kuća i Hollywood nego da tu djeluje i na tisuće humanitarnih i organizacija za očuvanje ljudskih prava te su njihova mišljenja često građanima važnija ili vjerodostojnija od političke pragmatike.

Oni se pitaju mislimo li kad izvještavamo o navodnoj inteligenciji psihijatra s Pala, koji je skrivajući se vukao sve za nos, na žrtve Karaždićeva ratnog pohoda, prisjećamo li se kako je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, tko je promovirao ideju “velike Srbije”, tko je rušio Vukovar i poklao Srebrenicu.

Ljudima koji vode utjecajne američke humanitarne organizacije kao i onim udrugama koje su pomogle tisućama izbjeglica iz Bosne i Hercegovine da u Americi pronađu mir i egzistenciju nevjerojatnim, pa i licemjernim, izgledaju hvalospjevi bondovskim umijećima srpskog zločinca dok se propušta vrijeme sveopće euforije zbog konačnog dolaska Karadžića u Haag iskoristiti da se svijetu objasni što se zapravo događalo na prostorima bivše Jugoslavije zbog tog bradatog boema i njegove prijateljice Plavšićeve te prijatelja po viskiju Miloševića.

Za njih je, na primjer, upitno može li se uspjehom nazvati uhićenje Karadžića nakon što se 13 godina skrivao uz pomoć onih koji su bili dužni izručiti ga jer ih na to obvezuju međunarodno prihvaćene obveze. Spektakli oko metoda kojima je psihijatar okrvavljenih ruku prevario cijeli svijet u Americi nisu pretjerano fascinirali nikoga jer se u 21. stoljeću, kad svaki naš osobni razgovor mogu snimiti gotovo sve relevantnije tajne službe, samo naivnima može prodati priča o slučajnom otkriću novog Karadžićeva identiteta i brzom uhićenju koje je blagoslovio Boris Tadić. Srpski predsjednik, nema sumnje, bit će zvijezda jesenskog zasjedanja Opće skupštine jer će svi na East Riveru iz prve ruke poželjeti čuti priču o uhićenju zločinca čije se ime redovito pojavljuje u rezolucijama Vijeća sigurnosti.

Neki u New Yorku idu već toliko daleko da komentiraju kako je Radovanovo uhićenje koordinirano s planovima Borisa Tadića da od Vijeća sigurnosti iduće godine, kad se bude raspravljalo o izlaznoj strategiji Haaškog suda, predloži da se suđenje Karadžiću prebaci u Beograd! U svakom slučaju, malo je onih u Ujedinjenim narodima koji žele Srbiju nakon što je već mjesecima u karminama zbog gubitka Kosova, izazivati i dalje ponižavati pa bi Tadić mogao na međunarodnoj sceni izboriti za neku slatku pobjedu za svoju Srbiju.

Naravno da službeni Washington šalje pohvale Beogradu. To je, uostalom, jedino na čemu im kurtoazno mogu čestitati jer nakon američkog priznanja Kosova i paljenja američkog veleposlanstva u Beogradu odnosi nisu na zavidnoj razini. Zanimljivo je da neki od mojih newyorških prijatelja iz novinarskih krugova ne vjeruju informacijama da je Karadžić tijekom proteklih 13 godina dolazio na odmor u Hrvatsku pa me uvjeravaju da je ta medijski zanimljiva priča plasirana iz istog onog lonca u kojem se već godinama “kuha” izjednačavanje krivnje svih onih koji su sudjelovali u ratnim sukobima na Balkanu.

Kad sve to slušam, pomislim da više dobronamjernih moja domovina ima među strancima nego u krugovima domaće medijske i političke scene.