"Zločinački pothvat" protiv velike Srbije

Ni nakon današnje presude u Haagu, makar bila nepravomoćna, neće prestati rasprave i sporenja o tome što se događalo za vrijeme Oluje, koliko su zločini počinjeni za njezina trajanja ukaljali ovu veličanstvenu nacionalnu pobjedu. No jedna stvar ostat će neprijeporna. Oluja je akcija koja je označila konačno oslobađanje države i početak konačnoga sloma ideje o stvaranju velike Srbije. A te dvije stvari, hrvatski zločinački pothvat radi istrebljenja Srba s područja takozvane Republike Srpske Krajine i stvaranje velike Srbije ne idu zajedno. Jednako kao što su bili proturječni brojni navodi tužitelja u slučaju Gotovina u pokušaju da pokažu legitimnu vojnu akciju kao unaprijed planirano etničko čišćenje kao da je u najmanju ruku riječ bila o napadu jedne suverene države na drugu.

Tužiteljev udruženi zločinački pothvat nešto je što većina Hrvata doživljava teškom političkom stigmatizacijom, zločin koji ima pečat cijelog jednoga naroda i grubo asocira na neka prijašnja vremena prije više desetljeća kada su pobjednici pisali povijest. Vremena su se, međutim, promijenila i danas povijest ne pišu pobjednici nego u dobrome dijelu Haaški tribunal, što ovaj sud nikako nije trebao preuzeti na sebe. Sličan je stvar s još jednim haaškim slučajem koji se u Hrvatskoj promatra tek kao sporedna epizoda slučaja Gotovina – hercegbosanskom šestorkom kojoj su kvalifikacije koje su iznijeli tužitelji još teže i čak opasnije za Hrvatsku i Hrvate od same “olujne” optužnice. A moto obiju optužnica upravo je povezati vrh hrvatske države – predsjednika Tuđmana, ministra obrane Šuška te zapovjednike Červenka i Bobetka – s udruženim zločinačkim pothvatom. U BiH se pak glavna tužiteljeva nit veže i za komadanje države i pripajanje dijela teritorija te zemlje Hrvatskoj. To je teza koju je ponajprije u Haagu, makar u slučaju šestorke bivših dužnosnika Herceg-Bosne, sustavno pokušao filmski i rafinirano razvaliti general Slobodan Praljak. Nisu ujednačeni kriteriji po kojima je tužiteljstvo podizalo optužnice, a još manje su te presude odražavale jedinstveno stajalište Haaškog suda. Do sada je, takav je dojam promatrača, ovaj sud počesto služio kao instrument politike, a ne pravde. Nevjerojatni su obrati na suđenjima u Haagu na kojima su se izricale drakonske 45-godišnje kazne (slučaj Blaškić) i drugostupanjski postupak u kojemu je osuđen na devetogodišnju kaznu zatvora a da se stvari u tome postupku u međuvremenu nisu bitnije promijenile.

Jednako tako nevjerojatno je ali istinito da je veći broj optuženih u Haagu odgovarao za zločine počinjene u središnjoj Bosni, i to s hrvatske strane koja je bila u okruženju, što je također postalo dio udruženog zločinačkog pothvata hercegbosanske šestorke, nego što je, primjerice, optuženo i izrečeno presuda za Srebrenicu gdje je počinjen jedini genocidni pokolj nakon okončanja Drugoga svjetskog rata na tlu Europe. Kako bilo, vrijeme je da se zatvori poglavlje o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Haaški sud imao je svoju ulogu u tome, no mnogo su važnije poruke koje će još slati čelnici do jučer zaraćenih strana.