Hrvatskoj treba novih 100 hotela, 8 resorta, 7 golf-terena, 5 zabavnih parkova, 7 kampova, 5 tisuća novih vezova da bi se do 2020. udvostručili sadašnji prihodi od turizma. To je sažetak nacionalne strategije za razvoj turističkog sektora, čiju je preliminarnu verziju, prošlog tjedna predstavio resorni ministar Veljko Ostojić. U državi s deficitom dugoročnog planiranja ičega, svaki ovakav dokument treba pozdraviti iako se teško oteti dojmu da se radi o, u najmanju ruku, vrlo optimističnom scenariju. Naime, ove godine Hrvatsku će posjetiti oko 12 milijuna turista.
Da bi do 2020. godine dosegnuli magičnu granicu od 20 milijuna, lako je izračunati da bi svake od sljedećih osam godina Hrvatsku trebalo posjetiti milijun turista više nego godinu prije. Takav kontinuirani rast od otprilike 8 posto godišnje na tako dugi rok faktički je nezabilježen u novijoj povijesti ijedne razvijenije turističke države Mediterana. Može li u tome uspjeti Hrvatska? Dakako, u već učmaloj atmosferi ekonomske stagnacije koja dominira Hrvatskom proteklih godina visoke ambicije ministra Ostojića predstavljaju dašak optimizma, no konačne društvene implikacije turističke strategije mogle bi biti puno opsežnije od pukog rasta turističkih prihoda ili gradnje novih turističkih objekata. Naime, suočeno s nacrtom Ostojićeve strategije, hrvatsko društvo zapravo je suočeno s pitanjem o tome koliko turizma zapravo želi. Jer, danas je turizam neosporno jedna od glavnih gospodarskih grana u Hrvatskoj.
Realizacijom nove strategije 2020. godine on bi postao dominantni ekonomski sektor. To se naročito odnosi na Dalmaciju, regiju koja je tijekom posljednjih petnaestak godina ponajviše izgubila zbog strateške orijentacije na razvoj monolitne privrede utemeljene na turizmu. Nekadašnji industrijski konglomerati vođeni su u propast da bi se na njihovim atraktivnim zemljištima mogli razvijati golemi hotelski resorti. Biti vlasnikom luksuznog hotela u nacionalnoj mitologiji postao je simbol tranzicijskog poduzetničkog uspjeha, a poklekli su mu mnogi, od Željka Keruma, preko Brune Orešara do Gorana Štroka. Desetak godina poslije postalo je jasno da je hotelski biznis u Hrvatskoj zbog kratke sezone i skupog zemljišta niskoprofitabilan i da ga je nemoguće razvijati uz skupe kredite, a cijeli niz velikih objekata preuzele su banke. Takvih primjera ima mnogo, od Savudrije, preko Novog Vinodolskog i Splita do Dubrovnika. S druge strane, puno desetljeće i pol svaki pokušaj oporavka dijela industrijske proizvodnje u južnoj Hrvatskoj bio je stopiran, vrlo često uz argument da bi loše utjecao na razvoj turizma. Turizam je, to treba jasno reći, gospodarska grana koja često vodi u radikalni konzervacionizam, promovira rentijerski mentalitet te djeluje destimulativno na razvoj niza drugih ekonomskih sektora. Kad je njegova aktivnost iznimno sezonskog karaktera, kao što je slučaj u Hrvatskoj, rezultira i brojnim problemima, od stvaranja infrastrukture koja može podnijeti višestruko više korisnika u jednom dijelu godine, do problema sezonskih radnika za kojima ima potražnje samo u jednoj polovici godine. Dakako, turizam ima i mnoge prednosti – može služiti kao iznimna poluga za plasman domaćih roba i usluga i najbolja moguća supstitucija za izvoz.
Na žalost, mnoge od tih mogućnosti u Hrvatskoj već su godinama neiskorištene, a posljedice tih propusta jasno izražene u podatku da svaki četvrti nezaposleni u Hrvatskoj dolazi iz Dalmacije. Budući da rapidni razvoj turističkih djelatnosti u toj regiji nedvojbeno podrazumijeva i trajno odustajanje od nekih potencijalno vrlo uspješnih djelatnosti, poput bazične industrije, energetike, transporta roba, pa možda i znatnog dijela marikulture. Je li to opravdano ili ne, zapravo je nemoguće ocijeniti bez provedbe opširne i detaljne analize. Na žalost, takva analiza u obliku široke nacionalne razvojne strategije ne postoji, pa ispada da znamo koliko ćemo golf-terena i kakve hotele imati 2020. godine, ali kakav će biti ostatak države koji te hotele i golf-terene okružuje – o tome nemamo pojma.
Ulaskom u EU smanjuje se mogućnost povratka industrijskoj proizvodnji, a turizam i poljoprivreda bi trebali strateški bar za 10 do 20 godina nadomjestiti raspad industrije, s time da se u turizmu planiraju objekti za cjelogodišnje poslovanje s naglaskom na lječilišta. Nažalost poljoprivredu sustavno uništava vlast, jer za to imaju interes, pa je pitanje opstanka poljoprivrede upitno uz svu zemlju koju imamo, a imamo i seljake i zemlju.