Zoran Milanović svježi je primjer Hrvatske kao zemlje paradoksa

Premijer Zoran Milanović za službenog posjeta Njemačkoj govorio je o Hrvatskoj i Hrvatima kao zemlji i naciji paradoksa. Pa nas je sve lijepo Nijemcima oblatio kad je rekao da su među nama kulturne i druge razlike prilično velike i da to nije lako držati zajedno. Zacijelo je u prvom redu mislio na sebe jer mu očito nije lako kao premijeru kad se zna da mu je zbog prepona bilo teško sjediti i u Hrvatskom saboru. Da, Hrvatska je doista zemlja paradoksa. Ali takvog paradoksa da se u njoj toleriraju dvostruka mjerila. I baš je Milanović najsvježiji primjer toga. Jer su šovinizam i šovinistički ispadi dopušteni, ali samo za određenu kastu. Kad se dogode takvi ispadi s uvjetno rečeno desne strane, medijski i politički linč unaprijed je očekivan. Tako je svoju “porciju” odmah nakon nedavnog nastupa na HTV-u dobio Željko Kerum, koji je to i zaslužio. Ali je li bilo potrebno odmah i javno reagiranje šefa države Ive Josipovića? Ako je Josipović toliko osjetljiv na izljeve mržnje i šovinizma, zašto onda na isti način odmah nije reagirao na posljednji šovinistički Milanovićev ispad u Saboru kad je odgovarao zastupnicima HDZ-a? Zar nije opasniji Milanovićev ispad kao premijera od Kerumova koji ima bitno manji utjecaj? Ali ne, Josipović šovinizam očito dijeli na moje i njihove, na crne i crvene, na lijeve i desne. Zašto bi on Milanovića lupio po prstima? Iako ga je trebao i te kako lupiti! Kao i svi mediji redom, a mnogi na svoju sramotu to nisu učinili. Štoviše, neki su čak i likovali.

Josipović je Milanovića trebao upozoriti i da ne blati svoju zemlju i svoj narod kada ode izvan Hrvatske. Predsjedniku je to i ustavna dužnost! Ali predsjednik opet dijeli stavove na moje i njihove. Mi u Hrvatskoj nismo čuli ni jednog stranog državnika koji se sprdao sa svojom zemljom i svojim narodom kad je došao nama u posjet, nije naglašavao razlike koje postoje, a za koje svi mi znamo, od Italije pa nadalje. A Milanović se sa svima nama vani sprda i predsjednik na sprdnju šuti. I nije to sve. Kaže Milanović začuđenim Nijemcima da je Hrvatska zemlja koja ima “popis birača na kojem je više imena nego što je stanovnika” te u kojoj je “plaćanje poreza na vrijeme bilo slobodna forma: dok te ne uhvate, nema problema”. Možda je Milanović trebao prije svoje izjave pročitati što je rekao njegov bivši grčki kolega Georgios A. Papandreou, koji je na temu poreza jasno naveo da je korupcija rasprostranjena u državnim agencijama i državnim poduzećima, da grčki politički sustav promovira nepotizam i rasipanje novca, što je narušilo zakonski sustav i povjerenje u djelovanje države te da je jedna od posljedica toga da mnogi građani ne plaćaju svoje poreze.

Dijagnoza bivšeg grčkog premijera u potpunosti se može primijeniti i na Hrvatsku. Pa bi Milanović trebao govoriti u prvom redu o sebi i svojim ministrima, koliko su oni spremni obračunati se s korupcijom u državnim ustanovama, agencijama, poduzećima, u svojim stranačkim redovima? I ne samo Milanović i SDP nego i HNS i HDZ... Kako Milanović i svi drugi mogu od hrvatskih građana očekivati da uredno plaćaju poreze ako država i sustav ne mogu jamčiti pravnu državu, neovisno sudstvo, zaštitu vlasničkih prava...? Kako očekivati i veće strane investicije ako sustav ne funkcionira? Kako očekivati toliko potrebnu promjenu mentaliteta i ponašanja ako se u sustavu ništa bitno ne mijenja? Zar je najveći domet ove vlade Linićeva lista poreznih dužnika koja je samo posljedica dugogodišnje agonije države i sustava?

Ali kako je zaključio jedan prijatelj, svi se zgražamo nad situacijom u državi. No koliko smo iskreni u tome? Koliko nas poznaje barem jednog lažnog umirovljenika, barem jednog obrtnika koji radi na crno, barem jednog prijavljenog na zavodu za za zapošljavanje, a radi punom parom, poslodavca koji ne plaća radnike, lažnog branitelja... I svi šutimo. Pa smo i svi krivi!