Zorane – na Široki Brijeg

Kakav god bio ishod rasprava o glasovanju dijaspore, ostaje pitanje – zašto je lijevo-liberalnim strankama tako sporno sudjelovanje na izborima hrvatskih građana s prebivalištem izvan Hrvatske te bi ga htjeli svesti na minimum (samo na glasovanje u diplomatskim predstavništvima)?

Odgovor je jasan – tamo se glasuje gotovo isključivo za desne stranke, uglavnom za HDZ. Dakle, presudno je jednostavno računanje. No zar je to računanje važnije od interesa svih hrvatskih državljana, gdje god bili? I od nacionalnih interesa? Prirodno je očekivati da će Hrvati izvan Hrvatske glasovati najviše za one stranke koje te interese najviše štite. Zašto ih, dakle, lijevo-liberalni političari ne bi uvjerili da i oni jednako dobro kao i HDZ ili još bolje štite hrvatske nacionalne interese te se tako izborili za njihovu naklonost na izborima? Ovako, protiveći se dosadašnjem načinu glasovanja u BiH i drugdje u inozemstvu, oni priznaju da im je od nacionalnih interesa važnija vlast te da će je barem malo lakše osvojiti ako dijaspora bude minimalno odlučivala.

Naivan kakav jesam, mogu zamisliti, na primjer, Zorana Milanovića na nekom masovnom skupu u Širokom Brijegu ili na velikoj svečanosti Hrvata na Tijelovo u Stuttgartu. Ali je pitanje može li takvo što zamisliti on sam. A zašto ne bi mogao zamisliti? Mogao bi se tamo uvjeriti u dubinsku nacionalnu povezanost njegovih predaka s tim svijetom, mogao bi čuti pokoju riječ koju su govorili još njegovi djedovi i pradjedovi a on ju je zaboravio ili nikad nije ni znao.

U tom gotovo isključivo seljačko-radničkom miljeu mogao bi iskušati i potvrditi svoja socijaldemokratska načela i politiku. Napokon, mogao bi ispitati mogućnosti gospodarske i svake druge za hrvatski nacionalni interes važne povezanosti tih ljudi s Hrvatskom. Ako mu je do svega toga stalo, ne znam zašto bi HDZ ili bilo koja druga slična stranka imala u dijaspori prednost pred SDP-om. Treba reći – taj je svijet puno konzervativniji od lijevo-liberalnih stranaka u Hrvatskoj, ali to i ne mora biti prevaga u pridobivanju glasova iz dijaspore ako se ti glasovi usmjere prema bitnim nacionalnim interesima.

Također, dijaspora od tih stranaka ima drukčiji pogled na prošlost, drukčiji odnos prema partizanima i ustašama. No u posljednjih dvadesetak godina bezbroj sam puta bio među tim ljudima i privatno, i kao novinar, i kao gost na tribinama, i kao govornik na skupovima, te sam se uvjerio da politički mogu biti savršeno moderni i posve neinficirani dalekom prošlošću iz Drugoga svjetskoga rata. Na sreću ili na žalost, Hrvati imaju razmjerno jednu od najvećih dijaspora na svijetu (najveću od svih europskih nacija!), pa je za Hrvatsku vrlo važna, a u nekim stvarima može biti sudbonosna. Dijaspora u Njemačkoj i drugdje u razvijenom svijetu, s dobrom politikom u Zagrebu, može za Lijepu našu biti gospodarski gotovo prekretnička.

Hrvati pak u Bosni i Hercegovini, s osloncem na Hrvatsku te s konstitutivnošću i ekonomskom snagom u Bosni i Hercegovini, mogu biti presudni za opću snagu Hrvatske i Hrvata u regiji. Ne znam u čemu je bilo što od toga suprotno političkom programu bilo koje lijevo-liberalne stranke u Hrvatskoj.

Ali kakvu bi popudbinu sebi za odnose s dijasporom osigurao onaj tko bi joj ili oduzeo ili na minimum sveo pravo glasa? Stoga oporba opiranjem dosadašnjem načinu glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem izvan Hrvatske dugoročno i Hrvatskoj i Hrvatima šteti. Možda sebi koristi, možda nešto može ušićariti na izborima na kojima bi Hrvati u BiH i drugdje u svijetu glasovali samo u diplomatskim predstavništvima, no ta bi amputacija bila i sakaćenje hrvatskoga nacionalnoga bića.