Bilo bi politički manje grešno, a da se i ne spominje pijetetski, da je Sabor zadržao pokroviteljstvo nad obilježavanjem bleiburških žrtava, a ukinuo financiranje komemoracije. Nemamo novca, kriza je, potrebna je štednja, pa ne možemo financirati komemoraciju u Bleiburgu, ali ostajemo moralni pokrovitelji sjećanja na žrtve Titovih partizana, bila bi to probavljivija argumentacija od onih koje se sada čuju vezano uz saborsku odluku. I kada se već učini takva pogreška, da ne upotrijebimo težu riječ, pokušava je se ispraviti čineći druge greške. Prijedlog spajanja spomena na žrtve u Vukovaru sa spomenom na žrtve u Bleiburgu nije samo uvreda za žrtve nego i zločin prema povijesti. Neshvatljiv je i prijedlog da se komemoriraju žrtve Titovih partizana na Križnom putu koji su morali proći domobrani ili hrvatski civili osuđeni na muke samo zato što nisu navijali za komunizam. Na stranu i to što bi se razvila i jalova rasprava o mjestu na kojem bi se trebala odati počast žrtvama Križnoga puta jer je on bio zacrtan po gotovo cijelom bivšem jugoslavenskom teritoriju. Na kojoj bi se postaji održala komemoracija?
Bleiburg je, premda su Titovi partizani za sobom ostavili mnogo jama u koje su bačeni ideološki i drugi protivnici, nevini ili pak etnički drugačiji, postao mjesto opće komemoracije svih žrtava komunističkog totalitarizma. Tu se godinama odavala počast ubijenima. Ubijenima bez razloga, bez ikakvog procesa. Ne može se pokolj u Bleiburgu opravdati činjenicom da je među žrtvama bilo i ustaša. Ni ubojstvo najvećeg ustaškog krvnika bez procesa ne može se opravdati, pa čak ni povijesnim okolnostima. Država koja se stvara na neprocesuiranim ubojstvima ne može rasti na zdravim nogama. Takva država može preživljavati samo stalnom borbom protiv izmišljenih vanjskih i unutarnjih neprijatelja. SFRJ je živjela od stvaranja imaginarnih neprijatelja. Svi koji su imalo sumnjali u ispravnost odluka komunista bili su neprijatelji. To nije bila demokracija, već jednoumlje. Zašto se u školama nije govorilo o Bleiburgu, o Križnome putu, o jamama, o onoj drugoj polovici povijesti? Ali, kada se i učilo, onda su Hrvati bili ustaše i genocidni narod, Talijani fašisti, Nijemci nacisti... Ne dao Bog da je netko drugačije mislio. Na primjer, dok se u Jugoslaviji Gavrilo Princip slavio kao heroj, u svim svjetskim enciklopedijama bio je terorist. I kada se povijest temelji na jednoznačnim istinama, onda se dolazi i do toga da se ukida komemoracija žrtvama jednoumne države u nastajanju.
Ne ulazim u to što je navelo saborsko Predsjedništvo na ukidanje pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu, ali čini se da je to ista misao vodilja prema kojoj se spočitava, na primjer Italiji, obilježavanje žrtava fojbi, kraških jama u Istri u koje su Titovi partizani bacili mnoge Talijane. Ponavljam, ne mogu se ubojstva Talijana, Hrvata ili pripadnika bilo kojeg naroda opravdavati povijesnim okolnostima, a taj izgovor naročito ne može vrijediti nakon završetka rata. Isto vrijedi i za pokolje koje su počinili fašisti u Istri i Dalmaciji. Žrtve treba komemorirati.
Papa bi uskoro trebao beatificirati Miroslava Bulešića, istarskog svećenika kojega su 1947. ubili komunisti u njegovoj župnoj kući. Godinama poslije Drugog svjetskog rata komunisti su ubijali svoje ideološke neprijatelje. A to nema veze s antifašizmom. Hrvatska demokracija sazdana je na antifašizmu. Negiranje postojanja žrtava komunizma nije antifašizam. Negiranje postojanja ubojica i među onima koji su bili na antifašističkoj strani nije antifašizam. Ukidanjem pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu ne samo što nije antifašizam nego neće pridonijeti ni političkoj klimi. Plašim se da će se 15. svibnja u Bleiburgu ponovno vidjeti ustaške kape koje su nestale posljednjih godina s komemoracija pod pokroviteljstvom Sabora. Bilo bi dobro kada bi, zbog politike, a ne samo zbog povijesti, saborsko Predsjedništvo priznalo grešku i prije 15. svibnja vratilo pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu.