Žrtve popisuju - volonterke

Otkriće nove masovne grobnice u Sloveniji još jednom je potaknulo političare da deklarativno osude svaki zločin i zatraže kažnjavanje odgovornih, kao i utvrđivanje prave istine. Najvažniji bi trebao biti pijetet prema žrtvama, bez obzira na to kojoj su strani pripadale.

Svih ovih godina one su često u drugom planu jer se preko njih sukobljavaju ideologije, a žrtve služe tome da se njihovim brojem manipulira kako kome odgovara. Upravo sastavljanje poimeničnog popisa žrtava jedini je način da se izbjegnu bilo kakve manipulacije te da se one ne prepuste zaboravu. Na to je pozvao i kardinal Bozanić u Bleiburgu prije dvije godine.

Njemačka, primjerice, ima službu za informacije o poginulima u Prvome i Drugome svjetskome ratu koja posjeduje abecednu središnju kartoteku s više od 18 milijuna imena sudionika Prvoga i Drugoga svjetskog rata, 15 milijuna zapisa o njemačkim, austrijskim i drugim sudionicima Drugoga svjetskoga rata u saveznom zarobljeništvu, 1,5 milijuna zapisa o stranim zarobljenicima u njemačkim zatvorima, kartoteku ratnih grobova...

U Hrvatskoj je tadašnje Ministarstvo znanosti i tehnologije u srpnju 2002. odobrilo znanstveno-istraživački projekt “Žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata” pod vodstvom dr. Josipa Kolanovića, na tragu odluke Račanove vlade iz ožujka 2001. o istraživanju stradanja i žrtava političkog ili državnog terora i ratnih žrtava u 20. stoljeću.

Nositelj projekta jest Hrvatski institut za povijest, a na njemu bi trebali raditi većinom arhivisti Hrvatskog državnog arhiva i drugih područnih arhiva. Riječ je o jedinstvenoj bazi podataka u koju je već uneseno oko 450.000 imena, s tim da tome još ni izdaleka nije kraj, a onda popis treba i revidirati kako bi se iz njega izbacili evidentni duplikati imena.

Taj bi popis trebao osvanuti i na internetu kako bi svatko mogao provjeriti je li u njemu njegov član obitelji koji je bio žrtva, jesu li podaci o njemu točni ili možda nekoga nema, pa bi ga trebalo svakako upisati sa svim poznatim podacima. A u Hrvatskoj i BiH, čije područje obuhvaća baza podataka, gotovo i nema obitelji koja nije nekoga izgubila od 1941. do danas.

No, o tome koliki je nemar države prema tom projektu, koji bi trebao biti od nacionalnog značenja, dovoljno govore dvije činjenice. Prvo, resorno ministarstvo, koje ga je odobrilo, izdvaja za njega – 25.000 kuna!

I drugo, glavni su istraživači četiri umirovljenice koje dokumentaciju i literaturu istražuju – volonterski! I tu onda pada svaka ozbiljna nakana da se raščisti s prošlošću.