Zvončari

Ne o nama novinarima i medijima, nego ne znam što bih mislila uopće o nama ljudima, ako nam je, uglavnom svima, među udarnim vijestima da je neka Lana Klingor napala istarske zvončare zbog krzna. Na Trgaču, svojoj metropoli, došli su se predstaviti kako bi promovirali svoje fašničke fešte. Na samoborske vrane nije se, začudo, obrušio nitko, a zagovornici Hrvatske bez krzna “u nacionalnoj kampanji” sudarili su se sa zvončarskim kožusima. I u što se u čas pretvorilo plakatno “Ja sam šupčina. Ja nosim krzno.”?

U to da smo šupčine bez izuzetka. Ne toliko što nosimo krzno ako redovito i ispod hlača depiliramo noge, koliko zbog dubine vlastite gluposti. Kao da glavu nosimo u šupku! Poslije gole sirotice s plakata i nekoliko drugih estradnih “djelatnica” eto ti u naslovu još jedne za koju se normalni, obični ljudi pitaju: tko je sad to? Ma nek’ je i posred metropole “oko dvjestotinjak građana osudilo muško ubijanje životinja zbog krzna”, ali što uopće ima neka Klingor napadati zvončare (ej, zvončare!) agresivno (kao da jede meso!) od kojih je mora odmicati policija? Ako se agresivni aktivisti kao zauzimaju za prirodan život biljaka i životinja, o čemu onda zvone zvončari?   

Djeca s asfalta, a bogme i sa stejdža i iz bekstjedža (piši: stage, backstage!), koja vjerojatno nisu kak’ spada ni stala u svakidašnji životni kal, strašno su u globalnome trendu. I nek’ budu, nemam prigovora. Ali ostajem bez riječi što nemaju pojma o vlastitoj baštini, koje su živi dio upravo zvončari. Mogu misliti što napirlitano zaštitari prava životinja misle o uznojenim “primitivcima” koji drmaju i buče zvoncima! A njihova ovčja krzna maska su iskonskija od stajlinga tobožnjih zvijezda i zvjezdica iz naslova.

Upravo drevne maske govore o istinskome spoju čovjeka i prirode! O njegovoj bliskosti i sa životinjama i s biljkama. O cjelovitosti života u kojoj ne nedostaje ni krvi, ali ni radosti, ni  darvinističke borbe za opstanak u kojoj nije bilo mnogo mjesta za premišljanje i svjesni izbor hoćeš li jesti meso, nositi krzno i slično. Zvončarske maske govore kako su ljudi još zimi obilazili njive-hraniteljice te se, zapravo baš ekološki, iz okoliša odjeveni u otpad, u nakaradne spodobe od krzna – jer tada još nije bilo umjetnih! – suprotstavljali zvonjavom zlu, silama, nesrećama, boleštinama i štetočinama. Prizivali plodnost i život. Je li djelovalo tada, ne znam, ali čini se da je njihova zvonjava danas i protiv obične gluposti nemoćna.