Egoizam je grijeh koji ljudsko biće nosi sa sobom od rođenja, i najteže ga je otkupiti. Tako je svojim pomoćnicima Akira Kurosawa objasnio o čemu se radi u scenariju prema kojem će nastati kultni "Rašomon". Ljudska bića, rekao im je, nisu u stanju biti iskrena prema sebi. Ne mogu razgovarati o sebi bez uljepšavanja, a scenarij prikazuje upravo takva ljudska bića, ona koja ne mogu živjeti bez laži kako bi se osjećala boljim ljudima nego što uistinu jesu.
Nakon što je završio sa snimanjem "Skandala" 1950., Kurosawa je u ruke uzeo scenarij mladog Shinobua Hashimota, temeljen na eksperimentalnoj kratkoj priči Ryūnosukea Akutagawe o ubojstvu samuraja i silovanju njegove žene, pripovijedajući priču s raznih različitih i sukobljenih gledišta, propitkujući pritom ljudsku sposobnost opažanja i prepričavanja objektivne istine. Priče su međusobno kontradiktorne, što ostavlja gledatelju da prosudi koja je od njih točna. Kurosawa je vidio potencijal u scenariju i proširio ga uz pomoć Hashimota, s kojim će kasnije snimiti još osam filmova. Snimanje "Rašomona" počelo je u srpnju 1950. i završilo za samo mjesec dana. Velika pažnja posvećivala se zvuku jer je redatelj smatrao da filmski zvuk nikad nije samo pratnja, nego da multiplicira sliku. Potrošeno je više novca nego što je planirano, dijelom i zbog minucioznih detalja scenografije na kojima je pedantni Kurosawa inzistirao. Film je naišao na prosječne kritike jer su kritičari bili zbunjeni njegovim sadržajem, no u inozemstvu je bolje prihvaćen pa je osvojio i Zlatnog lava na festivalu u Veneciji.
Redatelj se prisjetio da je otišao pecati ribu u rijeci Tamagawa. Uhvatilo se nešto za udicu, no štap se slomio pa se potišten vratio kući razmišljajući kako je to kad nemaš sreće. "Čestitam!", dočekala ga je supruga. "Na čemu?", čudio se. "Rašomon ima Grand Prix...", rekla je. Kurosawa nije ni znao da je bio u konkurenciji. Bio je to prvi japanski film koji je u inozemstvu osvojio veću nagradu i njegov je uspjeh predstavio japansku kinematografiju međunarodnoj filmskoj publici.
Zanimljivo, japanski su kritičari smatrali da su nagrade izvana jednostavno odraz znatiželje zapadnjaka prema orijentalnoj egzotici. "Zašto Japanci nemaju povjerenja u vrijednost Japana? Zašto sve strano uzdižu, a ocrnjuju sve japansko?", pitao se redatelj i zaključio da može samo očajavati nad karakterom vlastitog naroda.
"Pas lutalica" često se smatra njegovim prvim remek-djelom. U njemu istražuje raspoloženje u Japanu koji se oporavlja od Drugog svjetskog rata. Smatra se pretečom suvremenih policijskih filmova s dva policajca različitih osobnosti koja surađuju na slučaju. Film je doživio veliki komercijalni uspjeh, no Kurosawa ga je ocijenio "previše tehničkim" i bez ijedne prave misli. Kasnije je promijenio mišljenje. Zbog tog filma napali su ga zaštitnici životinja iz američke organizacije ASPCA tvrdeći da je pas namjerno zaražen bjesnoćom za uvodnu snimku. Redatelj je u pismu američkoj organizaciji to opovrgnuo. Ljutit, navodno je rekao da nikad nije osjetio jači osjećaj žaljenja zbog toga što je Japan izgubio rat.
Na odlične kritike naišao je i film "Živjeti" iz 1952., koji propitkuje neučinkovitost birokracije i propadanje obitelji u Japanu. Priča je to o birokratu koji saznaje da će uskoro umrijeti od raka, a prva reakcija bila mu je da u to kratko vrijeme što mu je ostalo zadovolji sve svoje tjelesne želje. No posvetio se pomaganju drugima.
Kurosawa je nakon uspjeha tog filma pozvao scenariste Shinobua Hashimota i Hidea Ogunija da se osame na 45 dana i osmisle scenarij za svoj sljedeći projekt – "Sedam samuraja", s radnjom u 16. stoljeću u malom selu čije stanovnike od razbojnika čuva skupina ronina, samuraja bez gospodara, koje su angažirali zbog pljačkaša. Snimanje je trajalo godinu dana i pratili su ga financijski problemi, ali i narušeno redateljevo zdravlje. "Sedam samuraja" prikazan je u travnju 1954., s pola godine zakašnjenja i tri puta više potrošenog novca, što ga je u to vrijeme činilo najskupljim japanskim dotad snimljenim filmom. Srećom za studio Toho i samog redatelja, film je dobio odlične kritike i brzo je vratio uloženo. Smatra se jednim od najutjecajnijih filmova u povijesti kinematografije i među filmovima je s najviše prerada i referenci u svjetskoj kinematografiji. Unatoč popularnosti, film nije uspio osvojiti nijednu veliku nagradu osim Srebrnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu.
Nakon što je u SAD-u snimljen vestern "Sedam veličanstvenih", Kurosawa je počeo proučavati taj žanr i uspoređivati ga sa samurajskim filmovima. U "Tjelesnoj straži" iz 1961. prati samuraja bez gospodara koji dolazi u grad kojim vladaju dvije suprotstavljene bande i žele ga unajmiti. Kurosawa je angažirao glumce s kojima je već surađivao, kao što su Toshiro Mifune, Takashi Shimura i Tatsuya Nakadai. Talijanski redatelj Sergio Leone ideju je "preradio" za svoj špageti-vestern "Za šaku dolara" i zaradio tužbu studija Toho, zbog koje je prikazivanje u Americi odgođeno na tri godine, sve dok nije postignuta nagodba. Film je postigao golem uspjeh na kinoblagajnama zaradivši više nego bilo koji Kurosawin film prije. Donio je i eru ultranasilnih samurajskih filmova, što je Kurosawu razočaralo jer je smatrao da je to u suprotnosti s njegovim namjerama kad je snimao film.
"Zapis o živom biću", koji govori o starijem vlasniku tvornice prestravljenom mogućnošću nuklearnog napada, postao je prvi Kurosawin film koji je izgubio novac tijekom prikazivanja u kinima. Danas ga mnogi ipak smatraju jednim od najboljih japanskih filmova koji se bave psihološkim učincima globalne nuklearne prijetnje i jednim od najboljih Kurosawinih filmova uopće, kao i "Prijestolje krvi", adaptaciju "Macbetha" Williama Shakespearea. Kritičari su taj film opisivali kao ambicioznu transpoziciju engleskog djela u japanski kontekst.
Nakon japanske premijere filma "Na dnu" 1957., krenuo je na svoje prvo putovanje u neku zapadnu zemlju, ostavši dva tjedna u Londonu, gdje je nazočio britanskoj premijeri filma "Prijestolje krvi" u sklopu London Film Festivala. Dok je boravio u Londonu, Kurosawa je upoznao i američkog redatelja Johna Forda, kojeg je jako cijenio. Kurosawin biograf Stuart Galbraith IV. zapisao je čak da se Kurosawa po povratku iz Europe počeo odijevati kao Ford i na snimanja dolazio sa sunčanim naočalama i vunenom kapom, što će s vremenom postati njegov svojevrsni zaštitni znak.
Kurosawa i njegovi prijatelji redatelji Masaki Kobayashi, Keisuke Kinoshita i Kon Ichikawa 1969. osnovali su producentsku tvrtku koju su nazvali "Klub četiri viteza". S filmom "Kagemusha" 1980. svoju je reputaciju stavio na kocku, no film je dobro prošao i postao hit u zemlji i inozemstvu, a u Cannesu je osvojio Zlatnu palmu i nominiran je za više Oscara. Film "Kaos" umalo mu je 1985. donio Oscar za najboljeg redatelja, no dobio ga je Sydney Pollack za "Moju Afriku". "Kagemusha" i "Kaos" kritičari svrstavaju među najbolje Kurosawine filmove. Sam Kurosawa često je isticao da je "Kaos" najbolji film koji je snimio.
U dugoj karijeri utjecao je na brojne redatelje, od Ingmara Bergmana, koji je svoj film "Djevičanski izbor " nazvao "ušljivom imitacijom Kurosawe", Federico Fellini smatrao je Kurosawu najvećim živućim primjerom svega onoga što bi redatelj trebao biti, Steven Spielberg rekao je da je Kurosawina filmska vizija bila važna za oblikovanje njegove filmske vizije, Roman Polanski smatrao je Kurosawu jednim od tri najdraža filmaša, hvalili su ga i Bernardo Bertolucci, Andrej Tarkovski, Sidney Lumet... I Stanley Kubrick govorio je o njemu s divljenjem, a inspirirao je i Roberta Altmana, koji se najviše divio korištenju svjetla u "Rašomonu", Francisa Forda Coppolu i Georgea Lucasa. Kurosawa je dobio tri Oscara – za "Rašomon", "Dersu Uzala" i za životno djelo 1990. Povjesničari filma cijene ga i zbog mnogih tehničkih dostignuća, a njegovo inzistiranje na realističnom prikazivanju nasilja utjecalo je i na akcijske filmove u Sjedinjenim Državama i Europi.
