Želim da moja Mini ima društvo i hoću macu koju nitko neće, tako je Ana-Marija B. prije tri godine udomljavala macu. Šišili je bila druga maca koja je došla u njezin dom da u njemu ostane zauvijek, jer samo tako može biti, kaže nam ova Zagrepčanka. Nema tog problema i nema tog razloga zbog kojeg bi se ona "odrekla" ljubimca i izbacila ga na ulicu. I Mini i Šišili bile su ulične mace, ostavljene da se sam snalaze u svijetu koji je često nemilosrdan prema životinjama.
– Mini je bila sa mnom već 11 godina kad je došla Šišili. Dugo sam bila podstanar i jedva sam čekala da kupim stan. I onda sam počela razmišljati kako bi bilo lijepo da Mini ima društvo dok sam ja na poslu, a radim u smjenama koje traju 12 sati – govori nam Ana-Marija.
I upravo u to vrijeme kad je donijela odluku, u Facebook grupi Mačke i mačori zagrebačkih ulica hitno se tražilo rješenje za Šišili, jednogodišnju macu koja do tada nije imala sreće. Na jednom od hranilišta pronašla ju je volonterka Alemka Bačić. Brzo je Šišili pronašla dom, ali je jednako tako brzo ostala bez njega. Nije išlo, tvrdila je udomiteljica nakon samo četiri dana. Šišili je smještena privremeno, ali uza sav trud i iskustvo čuvalice kod koje je bila maca nije bila sretna. Unatoč svim naporima, nije voljela društvo čovjeka. I premda se nakon nekog vremena ipak malo opustila, i dalje je jedva čekala da pobjegne iz krila i sakrije se negdje na sigurno mjesto, što dalje od ruke koja ju je samo htjela maziti.
I tako je maca koju nitko ne bi poželio udomiti stigla u Ana-Marijin dom. I već drugo jutro ponašala se kao da u njemu živi godinama, hodala je za udomiteljicom, nije se odvajala od nje, mazila se i nije bježala. Pronašla je svoju srodnu dušu.
– Mene je prihvatila isti dan, ali trebalo joj je vremena da se privikne na prostor, da shvati da je sad u svojoj kući, da prihvati Mini – opisuje nam Ana-Marija. A Mini, maca već u godinama, bila je ipak malo pametnija od pridošle tinejdžerice. Mirno je prihvatila njezino puhanje i otvoreno pokazivanje neprijateljstva, izbjegavala je bilo kakav sukob, kao da je i ona znala da Šišili samo treba vremena i da će sve biti u redu. I tako je i bilo.
– Postale su najbolje frendice iako je između njih bilo deset godina razlike i Mini je zbog toga često tražila mir. Ali nije joj bio problem u 3 ujutro igrati se i ganjati po stanu sa Šišili. Čekale su me uvijek na vratima kada dolazim s posla, repići su radili od veselja – prisjeća se ova Zagrepčanka. Doslovno su, kaže, 24 sata na dan bile nerazdvojne. Kad je Mini mirovala, Šišili se zabavljala šuškavim predmetima, penjala po ormarima, gledala kroz prozor. Uvijek su imale sve što jednoj životinji treba za sretan život. Brinula se za njihovo zdravlje, a kad je negdje putovala, mace su bile na čuvanju. I tako su se družile sve do ovog ljeta, kad se njezina Mini teško razboljela. Nije joj bilo pomoći i morala se oprostiti s njom.
– Dala bih sve na svijetu da sam je mogla spasiti, ali nisam pustila da se muči. Još uvijek je sve jako bolno. I Šišili se tek nedavno malo primirila i prihvatila da Mini više nema i da neće doći. Hodala je po stanu, tražila je, znala je satima ležati na tepihu na kojem su inače zajedno ležale i spavale, gledala je negdje u daljinu i osluškivala – govori nam.
Kad bol zbog gubitka malo prođe, kaže nam Ana-Marija, ponovno će udomiti macu. I bit će to opet maca koju nitko ne želi, možda bez noge, bez oka, možda i bolesna. Samo da ne bude nešto neizlječivo, zbog čega će se morati brzo opraštati. I pružit će joj baš sve, jer ako udomljavaš životinju, onda moraš biti svjestan da uz ljubav i sreću sa životinjom stižu i obveze. A ona je spremna na sve. Samo da bol malo prođe, da bude lakše.
Eto, i Ana-Marija napokon dospjela u novine.