Otkada Bog pamti, Cetina je izgledala kao mala djevojčica od sedamnaest
godina. Dolazila je odozgo kao silenica, provlačila bi se između grmlja
kao djevica, čuvajući veo bjeline, skakala kao proljeće niza stijene, a
zatim vijugala između dva brijega. Kao mlada nevjesta svraćala je u
mlinicu i mljela. Tu bi joj se zavrtjela dva-tri puta pamet, pa onako
zelenkastoplava slijevala se niz jažu, dok se ponovno ne bi zaustavila
i kao silenica utonula u modrinu. Žene bi je praljačice isprakljačale
plosnatim prakljačama. Ona je plakala. Sa suzama na dnu tek bi se
smirila. Lijepa je kada klopće i kada je obrasla trstikom.
Trskove piske kraj jaže izražavale su joj sućut tankim cikom, koji je
više sličio na daleki fijuk mlažnjaka. Izgledala je kao zamorena
mljekarica zabijeljenih očiju, kao da joj se pamet prevrnula. Cetina
ima četiri boje. Ljeti je modra, zimi žuta, u proljeće zelena, a u
jesen rujna kao zora. Tada se ona prvi put zaodijeva, zapravo zacuri
kao dvanaestogodišnjakinja. U travnju je odrasla djevojka, može čak ići
i s mladićima. Cetina je velika silenica, kao pastirica ujutro je
izvanredna pjevačica. Ne urekla se ona. Duša hoće od miline puknuti.
Oko desete ure kad sunce ima pet-šest stopa na hladu, ona se smiri,
postane tiha, izgleda kao udavača. Predvečer je predvečerasta. Bog sam
zna zašto je ona ovakva i otkada je. U narodu se kaže “od kada je
svita, otada je i Cetine”.
Ljeti je Cetina utinjasta, mirna, odrasla. Vrbe je velikim rukama grle,
vole. Vrbini su prsti i njezine grudi u jednom zaljubljivanju. Oni se
tako vole, ljube, mole i prave djecu. Djece ima puno na Cetini i oko
Cetine. To su njihova djeca, plod njihova knezovanja. Na Cetinu dolaze
i domaće životinje. One nisu nimalo domaće, domaće su samo jer žive u
kućama. Zločeste su kao led, kao podnoktica kad se zacili ispod nokata,
i tako ti ruke pomodre kao krpa. Cetina sva od toga požuti, žuta je kao
gora jesenska, ili kao žuta boja ugašena. Kad domaće životinje odu
kući, požutjela vodurina utone u plavu modrinu i tu se izmire, izljube
vode kraja i vode modrine. Vode kraja žele biti u vodama modrine, vode
modrine ne vole vode kraja, i zato one stoje u svađi.
Na Cetini ima puno leptira, ima ih koji plivaju po njoj i koji lete oko
nje. Oni su različitih boja, duguljasti su s glave. Na njih se čak može
i riba loviti. Ribe žive živcate na njih se zalijeću.
Cetina stalno tone, tone uniže, uvijek je na nižem. Kada bi se koji
stariji čovjek digao, on je ne bi ni prepoznao, pomislio bi možda
najprije da se preudala.
S lijeve i s desne strane mòdre se modre ploče. Izgledaju kao da
su išarane plavom tintom. Možda su to oporuke ili ljubavna pisma
pticama koje često svraćaju na njih popiti kap vode. Modre ptice
najviše navraćaju na Cetinu. Najmodrikastije su od njih modraste
lastavice.
Stijene se modre kao modra ploča. Modre su modrice. Još nijedan
ljubavnik ni utopljenik nije pročitao to što piše. Možda je pismo
nedovršeno, a možda ga Cetina još piše, možda treba još samo pozdrav.
Možda to uopće i nije ljubavno pismo, nego je to meni samo tako palo na
pamet, možda je to i sprovod ili jedna slika. Ta ljepotica zasigurno je
slikarica. Fantastično slika modrom tintom na plavim pločama. Šare i
boje izdužuju se uzduž, uspravno. One koje idu uspravno, gotički su
najdulje, izgledaju kao velike plazaste zmijurine koje smuculjasto
silaze u vodu. Tu urone, zaplivaju i rastope se u mrlju. Sam sa sobom
zaključujem: genijalna slika, izvanredna mašta, dobra majstorica,
jednostavno talentirana kučka.
Cetina je uvijek pijana i priupitana. Ne kažem da je pijana kao
pijanac, pijana je kao crkveno vino, zato je jedni i imaju za
prijatelja, a drugi je ne vole, ne kažem mrze. Ne vole je zato što u
sebi nosi utopljenike. Oni po njoj plivaju kao napuhane mješine
svisvetskih vina. Mješine plivaju sve dotle dok se negdje ne nagrde na
kakav oštar predmet, kamen, gdje i izduše. Kad se utopljenici napiju,
izgledaju kao da su se najeli proljetne djeteline ili mlade jesenske
otave.
Nijedan se ne zadrži u njoj ni dan manje ni dan više. Možda, da kojega
izbaci dan ranije, taj bi nam ispričao priču, tajnu, možda bismo ga
dospjeli još nešto i priupitati, a on bi se zblanuo pa otkrio ono što
se i ne smije kazati. Živi se Cetine boje kao vode, a osobito oko
Velike Gospe. Tada je podmukla i u njoj je najviše utopljenika. Kada
kojega i izbaci, on je modriji od nje, modar je modrougašeno. Usta su
mu i obrazi šareni, a zubi se cunjaju kao na vodi. Modroškuri su. Oči
su žutoblijede, pri dnu šarene. Noge su mu tanke, a od bedara široke
kao pleska. Zimi u Cetini nema utopljenika pa se zato valjda ne boje, a
ljeti je pobožna kao bosonoga karmelićanka.
O Maloj Gospi počnu dažditi oblaci. Tada je Cetina kao bludnica,
razvratnica, ponovno je vesela kao cura, kao Marija M. Ona je takva
dokle god se ne smiri na kraju kao u svetoj kontemplaciji na dnu mora.
Usta joj se zaslade, oči izgube modrinu rijeke, zelene haljine svuče,
pa ostane gola golcata. Izgubi širinu, kraj, sredinu, vodu, curinstvo,
djevičanstvo. Ona ipak nije mrtvac. Nije mrtva kao smrt, mrtva je kao
glib. Sama je samcata u moru, uronjena u nj kao čitačica u priču ili
čitanku. Zagonetna je kao Šingalamingala.
Nedavno se nenadano nešto ipak Cetini dogodilo. Sad izgleda kao da je
izgubila drugara ili kao da boluje na plućima. Zavila se u udovicu.
Ljudi su došli otamo i odovamo, neki odozgo. Svi zajedno stali su
prokopavati s lijeve i s desne strane brda. Bušili su ga iz petnih
žila, u njemu su pucali, jedni su tako činili s mora, a drugi s Cetine.
Nekima su počeli pucati i prsti od velike rađe. I tako su jedni
raskopavali, a drugi zidali jedan veliki zid. Gdje je Cetina bila
najsilenija, najzavodljivija, najogrnutija, gdje su joj se pupak i
grudi sunčale na otvorenom i gdje su ptice mogle doći samo vidjeti je
golu i gdje su joj kombine i košulje sunčani na bijelom žalu, tu ovi
otamo i odovamo iskopaše put da je mogu vidjeti a zatim na nju navališe
i počeše je silovati.
Bolje bi bilo da se nije ni rodila. Dolje na ušću objesili su joj oko
vrata divnu metalnu ogrlicu, šareni đerdan, zaodjenuli je kao ludu
nevjestu. Bila je mirna kao utiha. Ovi i dalje navaljuju na nju,
nasrću, povaljuju je između sebe, a ona šuti kao milost, kao gluhoća, a
zatim su je zatvorili velikim čeličnim vratima, ukrali joj ljepotu,
silenost, razmaženost.
Izgubila je svoju sliku, svoj lik, nestala. Udušila se. Noću, samo
jedan mjerač u vojničkoj kišnoj kabanici, koji kao mjesečar hoda po
vodi, mjerničkim užetom precizno mjeri njezin vodostaj. Bila je to
zapravo Marta.
Počinje 45. natječaj za kratku priču
Pričom “Bila je to zapravo Marta” Josipa Danolića počinje 45.
Večernjakov natječaj za kratku priču “Ranko Marinković” i
traje okvirno sljedećih dvanaest mjeseci.
Propozicije su neznatno promijenjene, a mogu se naći ovdje.
Neke dobre priče koje nismo uspjeli objaviti u prethodnom ciklusu
objavit ćemo sada, u jubilarnom izdanju natječaja. (b)
