Snažnog tijela, dugih koraka, visokih skokova, efektnih driblinga i golova Ike Buljana sjećam se s početka šezdesetih godina prošloga stoljeća, sa skučenog gimnazijskog igrališta i drugih terena u Imotskoj krajini. Zbog loših cesta i slabih veza Imotski je tada od Splita bio udaljeniji nego danas od Zagreba.
A i nogomet je bio nešto drugo. Kao i sva djeca, Buljan je zbog lopte vjerojatno imao okršaje s roditeljima, jer je ta igra poimana kao dangubljenje, bijeg od učenja i drugih obveza koje su djeca imala u obiteljskoj ekonomiji (okopavanje loza i kukuruza, nizanje duhana, čupanje trave, čuvanje stoke itd.). Pa ipak, i u takvoj sredini je zapažen, otišao je u Hajduk i napravio veliku, pa i internacionalnu karijeru.
Kao sportski direktor Hajduka danas se susreće s nevoljom nezamislivom u svoje vrijeme. Jer, današnju se djecu u obitelji - prisiljava na nogomet. Prije koji dan Buljan je izjavio: “U dvije riječi: to je užas i mrak.” Naime, Hajdukov trener pionira Ante Bašić (a to nije prvi put, i nije samo u Hajduku) dobiva prijetnje od roditelja 11-godišnjaka (zamislite - 11-godišnjaka!) zato što im je dijete u trenerovoj “nemilosti”. Jedan prijeteći SMS glasi: “Stvorit ću ti od života pakao, imaš i ti svoje dijete”.
Roditelji, dakle, već u 11-godišnjem sinčiću vide zvijezdu, velikog igrača i golemi novac koji bi kao budući prvotimac Hajduka a potom i nekog europskog kluba mogao zaraditi. Vole li ti roditelji svoju djecu? Onaj tko u djetetu koje još uopće ne zna što je život, koje još živi ili bi trebalo živjeti u nevinosti dječaštva, vidi sredstvo, to jest golemu lovu, svoju neostvarenu ambiciju i bijeg iz oskudice koja mu je pretke obilježavala stoljećima, svoje dijete mrzi kao i samoga sebe. Svoje nasilno “ja” ugrađuje u dijete, pa se s nasiljem i odnosi prema onima koji taj egoizam sputavaju, i to s toliko negativne strasti da prijeti trenerovu djetetu.
Tako odgajamo djecu kao buduće nogometne Maradone, košarkaške Mozarte, skijaške Janice, teniske Ivaniševiće, kompjuterske Einsteine, ili ih pak - posve zapuštamo. Kažu da nikad u povijesti nije bilo toliko djece koja pate satima u ukakanim ili upišanim pelenama, jer im roditelji gledaju TV-sapunice ili sportske utakmice. Kao što nikad nije bilo toliko roditelja koji sanjaju o svojoj sreći, navodnoj sreći svoga djeteta i velikom novcu do kojeg bi se došlo nekim sportskim ili drugim prečicama što ih omogućuje pretvaranje igre i još nekih zanimanja u veliki biznis.
Bog novca u Hrvatskoj potisnuo je sve druge svjetonazore i ideale. Onim društvenim slojevima koji odlučuju o nacionalnim kriterijima Hrvatska je od osamostaljenja poslužila kao golema vreća ničijega novca koji će pripasti onome tko ga se prvi dokopa s bilo kakvim prividom zakonitosti. Egalitarizam u kojem se dugo živjelo u komunizmu i koji je čuvao skromnost i osjećaj da se pripada velikoj zajednici podjednako imućnih nestao je tako reći u deset dana, a novac, pohlepa i grabež kao kriterij zadominirali su svuda u društvu, te su im sredstvom postala i djeca koja tek što su se odbila od majčinih grudi. Stoga je prijetnja roditelja jedanaestogodišnjeg djeteta treneru Hajdukova podmlatka svojevrstan izraz nacionalnog idela.
A da djeci prepustimo bezbrižno djetinjstvo učeći ih nekim neizbježnim obvezama!? A da im prepustimo vlastiti izbor i u sportu i drugdje? Da ih u prvoj i drugoj godini ne ostavljamo satima upišane i ukakane, dok ih u jedanaestoj prsiljavamo da se pripremaju za milijune kojima će nadoknaditi stoljeća one porodične bijede koja je ostavila patološko naslijeđe!? Bilo bi to epohalno, bio bi to povratak običnosti koja je većinu Hrvata održala od stoljeća sedmog do danas.
