Svaki put kad bi Grigor Murtić došao pred vrata stručne referentice Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, gospođe ili gospođice Rozamunde Šušnjare, radi potvrde koja bi mu omogućila podizanje 1500 traka godišnje za provjeru šećera u krvi, koji je dotičnog gospodina mučio već punih dvadeset osam godina, bio bi oduševljen dugim uskim hodnikom i brojnim obavijestima koje netko tko bi došao prvi put ne bi uspio sve ni preletjeti očima, a kamoli iščitati i shvatiti.

Klupe u hodniku bile su stare i ofucane, spremne za rekonstrukciju i dobivanje nove svježine, ako je to uopće moguće nakon svih godina tako teške službe koju Grigor ne bi poželio čak ni neprijatelju. Nasmijao se gledajući te obične daske koje su, ruku na srce, složene u nekakvu smislenu cjelinu, ne lijepu, ali svejedno praktičnu, imale tako važnu ulogu u životu običnih ljudi koji su išli od vrata do vrata ne bi li dobili ono što ih sljeduje ili su pokušali dobiti i ono na što nemaju pravo. Takav je život običnih malih ljudi, pomislio je bez trunke zlobe. Ipak, kad malo bolje razmisli, te zavrzlame i nepoštene radnje znale su ga izludjeti, bez obzira na to što je uvijek bio na strani potlačenih, slabijih, ili jednostavno, običnih jedinki. Na takvim mjestima znao se svega nagledati.

Ispred njega su bile tri starije osobe koje ga nisu ni pogledale kad im je zaželio dobar dan. Primitivci, pomislio je, ali nije želio dalje razbijati glavu s njima. Sve je to njima na dušu, nasmijao se u sebi. Pogledao je u vrata koja su se uz škripu otvarala. Kao da se otvara lijes, pomislio je Grigor, i na trenutak se sjetio smrti koja ga je užasavala odmalena i svaki put mu odnosila dosta snage, kao da mu je na leđima, kao da na njemu jaše. Sigurno i jest tako, samo što ljudi ne razmišljaju previše o njoj, osim kad je dožive u bliskoj okolini. Grigor joj se najviše približio kad je gledao baku prevaljenu na gredicama salate u vrtu slušajući njezine posljednje samrtničke hropce. Grozno, pomislio je, a usput se dobro stresao.

Iz čuvene sobe Rozamunde Šušnjare izašla je starica u crnom šuškajući nešto bezubim ustima i spremajući nekakve papire u pletenu torbu. Očito baš nije bila zadovoljna, ali se već navikla na to, a Rozamundi su takve replike bile skroz normalne tako da ih je s nestrpljenjem osluškivala. Njezin posao je bio takav i ona ga je revnosno obavljala. Tko misli da je zakinut bilo čime neka se žali njezinu nadređenom koji se, uzgred rečeno, nalazi u Zagrebu. Tko voli nek izvoli, znala je često reći, a hodnikom bi odzvanjao njezin autoritativni glas.
Nakon starice je ušao gospodin s brkovima, naizgled elegantan, ali je imao nekakve grozne glumačke manire pa se Grigoru baš nije svidio. A zašto bi mi se i svidio, pomislio je, on tu samo traži neku povlasticu, ako na nju uopće ima pravo. Grigoru se ipak činilo da bi takav čovjek mogao doći do onoga što želi. Gadljivo, pomislio je i okrenuo glavu prema izlazu.

Nakon toga je promatrao požutjela vrata s kojih je na mjestima otpadala boja, a koja su bila oblijepljena svakojakim bitnim informacijama za sve one koji su dolazili u čuvenu sobu broj “dva”. Dvojka se nalazila na samom vrhu vrata, a oko nje je bilo desetak centimetara čistine sa svake strane. Sve drugo bilo je prekriveno točkama i zakonskim odredbama koje vjerojatno nitko do kraja nikada nije ni pročitao. Svima je najvažnija obavijest bila da vide kad je pauza, da ne ulete u neku vrstu praznog hoda jer im možda baš tih pola sata mnogo znači. To je zakon mase, pomislio je Grigor, da se uvijek bune za neke sitnice koje u globalu nemaju nikakvo značenje. Kada negdje nešto čekaju, to je strašno, a kad im dani prolaze bez neke vidljive posljedice, to onda nema veze, jer kako znaju reći dokone glave – ima u Boga dana. Grigor je uživao u takvim situacijama jer je iz njih znao izvući nešto poučno. To je očito neki oblak sreće, pomislio je i zadovoljno se nakašljao, a gospođa s njegove lijeve strane ozbiljno ga je pogledala vjerojatno misleći da je sotona koja se došla naslađivati mukama ljudi koji su čekali rješenja za razna medicinska pomagala.

Grigorova mladost je doista znala biti bešćutna i osorna, ponekad čak i bezobrazna jer je u sebi imala onog jakog dinamita koji je rušio sve pred sobom. Znao je on vrlo dobro da to nekada izaziva i vrijeđa osjećaje slabijih i starijih, ali se od toga nije mogao obraniti. Vrijeme je jedino moćnije od svega i ono će kroz buduće godine, njegove i svih ostalih ljudi, to i dokazati. Odjednom je zamislio da je starac i lagani strah spuznuo mu je niz noge. Ovo, sadašnje vrijeme, mora proživjeti superiorno, pomislio je, a poslije, poslije će vidjeti što će i kako će. Jedino je ostao čvrst u nakani da neće plakati i žaliti se zbog mogućih nepravednosti koje donosi život, a znaju ih prirediti i ljudi.

Napokon je došao red da i on uđe kod gospođe Rozamunde, ozbiljne i odrješite, čak i opasne jer je ona u svome poslu brzo shvatila da s ljudima koji nešto traže i vječno se žale mora biti beskompromisna, pa i gruba ako situacija to naloži.

– Dobar dan – rekao je Grigor i sve potrebne papire gurnuo pred nju na stol koji je ovdje vjerojatno još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ona je nešto tipkala po tastaturi i s vremena na vrijeme pogledavala ekran. Ne žuri se jer zna da je glavna, pomislio je Grigor, prateći njezine samo naizgled nezainteresirane kretnje. Prsti su joj bili debeljuškasti, ali su imali neku hitrinu, najvjerojatnije zbog učestalih istih radnji. Činilo mu se da je zadovoljna iako to po njezinu stavu i priči ne bi zasigurno tvrdio. Ali to je bila samo vanjština, fasada koja nikada ili, bolje rečeno, rijetko kada otkriva pravo stanje stvari.

Pogledala ga je nezainteresirano, ali mu se ipak činilo da joj je drago da je napokon u sobu ušao netko mlađi, a još k tome šuti i ima sve potrebne papire za transakciju. Odjednom je zablistala i pronašla trenutak vremena da popravi maramu koja se malkice zaigrala i spuznula, tek toliko da uvidi da je brzo treba staviti pod kontrolu.
Grigor se u sebi nasmijao sceni koja je možda bila samo njegova uobrazilja, a možda je to ipak urođena potreba žene da nekako na sebe privuče pažnju koja nema veze s poslom, već jednostavno izražava neke duboke porive od kojih nitko ne može pobjeći. To su one čuvene spontane geste, pomislio je, ali je ostao hladan i ravnodušan, no ipak pristojan, budući da su ih dijelile pozamašne godine. A možda je, kao i obično, zastranio u procjeni. Nije bio posve siguran, ali bi kao i uvijek dao ruku u vatru da je u pravu.

Gospođa Rozamunda je odisala spretnošću na svom radnom mjestu i njezini bucmasti prsti jurili su tastaturom, a oči su joj bile naviknute na svakodnevno gledanje ekrana tako da je brzo prelazila s jedne stranice na drugu. Na Grigora više nije obraćala pozornost, a on je to vrijeme iskoristio da pažljivo promotri njezinu jednostavnu sobu pitajući se tko je i kada sjedio za stolom nasuprot njoj. Tamo je još uvijek stajala stolica, ali ništa drugo nije odavalo da tu netko radi. Možda je ta osoba umrla, ili se ubila, budući da je posao koji se tu obavlja monoton i dosadan, tako ga je doživio Grigor, dok je gospođa Rozamunda sasvim sigurno uživala u njegovoj bezidejnosti ili je to dobro znala prikriti. Kreativna osoba mogla bi nakon više godina takvoga rada lako podići ruku na sebe.
Takvim mislima zabavljao se Grigor usput razmišljajući kakav uopće život vodi naizgled opasna gospođa Rozamunda. Možda je ona skroz mirna i plaha iako njezin malko grubi glas nije odavao takvu osobu.

S vremena na vrijeme pogledala bi malo zamišljeno na autobusni kolodvor i uvijek bi ugledala barem dvije osobe koje su prethodno bile kod nje. To bi je na neki poseban način činilo sretnom. Grigor je uspijevao uhvatiti njezin pogled smatrajući da je ona ipak zadovoljna svojim poslom i načinom na koji ga obavlja.

Gledala je i oblake, rastrgane, meke i prozračne koji su je odnosili možda miljama daleko na neka posebna mjesta. To su vjerojatno Rozamundini oblaci sreće koji svraćaju kad odu svi oni koji su tražili nekakve privilegije, dar države za njihove proživljene godine.

Grigor je i dalje poput djeteta upijao sve sitnice Rozamundine kancelarije, od parketa koji je bio mastan i izlizan do, po njemu, opasnog praznog stola na koji Rozamunda nije ni obraćala pažnju. Sve svoje stvari: olovke, spajalice, fascikle, pečate i kavu koju je najvjerojatnije ispila već posve hladnu, držala je na svom stolu na dohvatu ruke budući da joj je tako bilo najugodnije. 

– Izvolite – rekla je iznenada Rozamunda, a ovo je nova šifra za vašu doktoricu po kojoj imate pravo na 1500 traka za provjeru šećera u krvi. Četiri puta na dan, je li tako?
– Da, da. Puno vam hvala i doviđenja.
– Doviđenja – rekla je Rozamunda zadovoljna svojim dobročinstvima.

Pokupio je svoje papire i izdužio vrat da bolje zapamti sliku koja mu se na trenutak našla u vidnom polju. Kolodvor, autobusi, ljudi, vreva, vika, vriska i sav taj bučni seoski kolorit koji je petkom ujutro dolazio u grad obaviti kojekakve poslove. Polako je izašao zatvarajući za sobom vrata jer u čekaonici nije bilo više nikoga.
Iznutra se čula kratka škripa po kojoj je Grigor zaključio da se gospođa Rozamunda pridigla iz carstva svoje udobne stolice i vjerojatno otišla do prozora da još malo gleda oblake s kojima je uživala putovati.

Video sadržaj

VREMENSKA PROGNOZA

Dio zemlje probudio se u debelom minusu: Jednoj regiji prijeti i opasno vrijeme

Premium sadržaj

Video sadržaj

30

UDAR JEFTINIJOM NAFTOM

Trump ogorčen: Kina rusku invaziju više neće financirati američkim novcem

TIJEKOM ZIMSKE STANKE

FOTO Modrić otišao na odmor u Dubai. Pogledajte kako ga je ugostio tamošnji milijarder

Savjet stručnjakinje

Jedna nuspojava upotrebe antibiotika pojavljuje se kod čak 40% pacijenata, evo kako je izbjeći

Prijelazno rješenje

Kako je “mračna bonaca” izazvala nemir u Njemačkoj: Dunkelflaute je nova prijetnja energetici?

U tijeku je opasna prijevara, Hanfa upozorava građane