Svaki put kad bi Grigor Murtić došao pred vrata stručne referentice
Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, gospođe ili gospođice
Rozamunde Šušnjare, radi potvrde koja bi mu omogućila podizanje 1500
traka godišnje za provjeru šećera u krvi, koji je dotičnog gospodina
mučio već punih dvadeset osam godina, bio bi oduševljen dugim uskim
hodnikom i brojnim obavijestima koje netko tko bi došao prvi put ne bi
uspio sve ni preletjeti očima, a kamoli iščitati i shvatiti.
Klupe u hodniku bile su stare i ofucane, spremne za rekonstrukciju i
dobivanje nove svježine, ako je to uopće moguće nakon svih godina tako
teške službe koju Grigor ne bi poželio čak ni neprijatelju. Nasmijao se
gledajući te obične daske koje su, ruku na srce, složene u nekakvu
smislenu cjelinu, ne lijepu, ali svejedno praktičnu, imale tako važnu
ulogu u životu običnih ljudi koji su išli od vrata do vrata ne bi li
dobili ono što ih sljeduje ili su pokušali dobiti i ono na što nemaju
pravo. Takav je život običnih malih ljudi, pomislio je bez trunke
zlobe. Ipak, kad malo bolje razmisli, te zavrzlame i nepoštene radnje
znale su ga izludjeti, bez obzira na to što je uvijek bio na strani
potlačenih, slabijih, ili jednostavno, običnih jedinki. Na takvim
mjestima znao se svega nagledati.
Ispred njega su bile tri starije osobe koje ga nisu ni pogledale kad im
je zaželio dobar dan. Primitivci, pomislio je, ali nije želio dalje
razbijati glavu s njima. Sve je to njima na dušu, nasmijao se u sebi.
Pogledao je u vrata koja su se uz škripu otvarala. Kao da se otvara
lijes, pomislio je Grigor, i na trenutak se sjetio smrti koja ga je
užasavala odmalena i svaki put mu odnosila dosta snage, kao da mu je na
leđima, kao da na njemu jaše. Sigurno i jest tako, samo što ljudi ne
razmišljaju previše o njoj, osim kad je dožive u bliskoj okolini.
Grigor joj se najviše približio kad je gledao baku prevaljenu na
gredicama salate u vrtu slušajući njezine posljednje samrtničke hropce.
Grozno, pomislio je, a usput se dobro stresao.
Iz čuvene sobe Rozamunde Šušnjare izašla je starica u crnom šuškajući
nešto bezubim ustima i spremajući nekakve papire u pletenu torbu. Očito
baš nije bila zadovoljna, ali se već navikla na to, a Rozamundi su
takve replike bile skroz normalne tako da ih je s nestrpljenjem
osluškivala. Njezin posao je bio takav i ona ga je revnosno obavljala.
Tko misli da je zakinut bilo čime neka se žali njezinu nadređenom koji
se, uzgred rečeno, nalazi u Zagrebu. Tko voli nek izvoli, znala je
često reći, a hodnikom bi odzvanjao njezin autoritativni glas.
Nakon starice je ušao gospodin s brkovima, naizgled elegantan, ali je
imao nekakve grozne glumačke manire pa se Grigoru baš nije svidio. A
zašto bi mi se i svidio, pomislio je, on tu samo traži neku povlasticu,
ako na nju uopće ima pravo. Grigoru se ipak činilo da bi takav čovjek
mogao doći do onoga što želi. Gadljivo, pomislio je i okrenuo glavu
prema izlazu.
Nakon toga je promatrao požutjela vrata s kojih je na mjestima otpadala
boja, a koja su bila oblijepljena svakojakim bitnim informacijama za
sve one koji su dolazili u čuvenu sobu broj “dva”. Dvojka se nalazila
na samom vrhu vrata, a oko nje je bilo desetak centimetara čistine sa
svake strane. Sve drugo bilo je prekriveno točkama i zakonskim
odredbama koje vjerojatno nitko do kraja nikada nije ni pročitao. Svima
je najvažnija obavijest bila da vide kad je pauza, da ne ulete u neku
vrstu praznog hoda jer im možda baš tih pola sata mnogo znači. To je
zakon mase, pomislio je Grigor, da se uvijek bune za neke sitnice koje
u globalu nemaju nikakvo značenje. Kada negdje nešto čekaju, to je
strašno, a kad im dani prolaze bez neke vidljive posljedice, to onda
nema veze, jer kako znaju reći dokone glave – ima u Boga dana. Grigor
je uživao u takvim situacijama jer je iz njih znao izvući nešto poučno.
To je očito neki oblak sreće, pomislio je i zadovoljno se nakašljao, a
gospođa s njegove lijeve strane ozbiljno ga je pogledala vjerojatno
misleći da je sotona koja se došla naslađivati mukama ljudi koji su
čekali rješenja za razna medicinska pomagala.
Grigorova mladost je doista znala biti bešćutna i osorna, ponekad čak i
bezobrazna jer je u sebi imala onog jakog dinamita koji je rušio sve
pred sobom. Znao je on vrlo dobro da to nekada izaziva i vrijeđa
osjećaje slabijih i starijih, ali se od toga nije mogao obraniti.
Vrijeme je jedino moćnije od svega i ono će kroz buduće godine, njegove
i svih ostalih ljudi, to i dokazati. Odjednom je zamislio da je starac
i lagani strah spuznuo mu je niz noge. Ovo, sadašnje vrijeme, mora
proživjeti superiorno, pomislio je, a poslije, poslije će vidjeti što
će i kako će. Jedino je ostao čvrst u nakani da neće plakati i žaliti
se zbog mogućih nepravednosti koje donosi život, a znaju ih prirediti i
ljudi.
Napokon je došao red da i on uđe kod gospođe Rozamunde, ozbiljne i
odrješite, čak i opasne jer je ona u svome poslu brzo shvatila da s
ljudima koji nešto traže i vječno se žale mora biti beskompromisna, pa
i gruba ako situacija to naloži.
– Dobar dan – rekao je Grigor i sve potrebne papire gurnuo pred nju na
stol koji je ovdje vjerojatno još od sedamdesetih godina prošlog
stoljeća.
Ona je nešto tipkala po tastaturi i s vremena na vrijeme pogledavala
ekran. Ne žuri se jer zna da je glavna, pomislio je Grigor, prateći
njezine samo naizgled nezainteresirane kretnje. Prsti su joj bili
debeljuškasti, ali su imali neku hitrinu, najvjerojatnije zbog
učestalih istih radnji. Činilo mu se da je zadovoljna iako to po
njezinu stavu i priči ne bi zasigurno tvrdio. Ali to je bila samo
vanjština, fasada koja nikada ili, bolje rečeno, rijetko kada otkriva
pravo stanje stvari.
Pogledala ga je nezainteresirano, ali mu se ipak činilo da joj je drago
da je napokon u sobu ušao netko mlađi, a još k tome šuti i ima sve
potrebne papire za transakciju. Odjednom je zablistala i pronašla
trenutak vremena da popravi maramu koja se malkice zaigrala i spuznula,
tek toliko da uvidi da je brzo treba staviti pod kontrolu.
Grigor se u sebi nasmijao sceni koja je možda bila samo njegova
uobrazilja, a možda je to ipak urođena potreba žene da nekako na sebe
privuče pažnju koja nema veze s poslom, već jednostavno izražava neke
duboke porive od kojih nitko ne može pobjeći. To su one čuvene spontane
geste, pomislio je, ali je ostao hladan i ravnodušan, no ipak
pristojan, budući da su ih dijelile pozamašne godine. A možda je, kao i
obično, zastranio u procjeni. Nije bio posve siguran, ali bi kao i
uvijek dao ruku u vatru da je u pravu.
Gospođa Rozamunda je odisala spretnošću na svom radnom mjestu i njezini
bucmasti prsti jurili su tastaturom, a oči su joj bile naviknute na
svakodnevno gledanje ekrana tako da je brzo prelazila s jedne stranice
na drugu. Na Grigora više nije obraćala pozornost, a on je to vrijeme
iskoristio da pažljivo promotri njezinu jednostavnu sobu pitajući se
tko je i kada sjedio za stolom nasuprot njoj. Tamo je još uvijek
stajala stolica, ali ništa drugo nije odavalo da tu netko radi. Možda
je ta osoba umrla, ili se ubila, budući da je posao koji se tu obavlja
monoton i dosadan, tako ga je doživio Grigor, dok je gospođa Rozamunda
sasvim sigurno uživala u njegovoj bezidejnosti ili je to dobro znala
prikriti. Kreativna osoba mogla bi nakon više godina takvoga rada lako
podići ruku na sebe.
Takvim mislima zabavljao se Grigor usput razmišljajući kakav uopće
život vodi naizgled opasna gospođa Rozamunda. Možda je ona skroz mirna
i plaha iako njezin malko grubi glas nije odavao takvu osobu.
S vremena na vrijeme pogledala bi malo zamišljeno na autobusni kolodvor
i uvijek bi ugledala barem dvije osobe koje su prethodno bile kod nje.
To bi je na neki poseban način činilo sretnom. Grigor je uspijevao
uhvatiti njezin pogled smatrajući da je ona ipak zadovoljna svojim
poslom i načinom na koji ga obavlja.
Gledala je i oblake, rastrgane, meke i prozračne koji su je odnosili
možda miljama daleko na neka posebna mjesta. To su vjerojatno
Rozamundini oblaci sreće koji svraćaju kad odu svi oni koji su tražili
nekakve privilegije, dar države za njihove proživljene godine.
Grigor je i dalje poput djeteta upijao sve sitnice Rozamundine
kancelarije, od parketa koji je bio mastan i izlizan do, po njemu,
opasnog praznog stola na koji Rozamunda nije ni obraćala pažnju. Sve
svoje stvari: olovke, spajalice, fascikle, pečate i kavu koju je
najvjerojatnije ispila već posve hladnu, držala je na svom stolu na
dohvatu ruke budući da joj je tako bilo najugodnije.
– Izvolite – rekla je iznenada Rozamunda, a ovo je nova šifra za vašu
doktoricu po kojoj imate pravo na 1500 traka za provjeru šećera u krvi.
Četiri puta na dan, je li tako?
– Da, da. Puno vam hvala i doviđenja.
– Doviđenja – rekla je Rozamunda zadovoljna svojim dobročinstvima.
Pokupio je svoje papire i izdužio vrat da bolje zapamti sliku koja mu
se na trenutak našla u vidnom polju. Kolodvor, autobusi, ljudi, vreva,
vika, vriska i sav taj bučni seoski kolorit koji je petkom ujutro
dolazio u grad obaviti kojekakve poslove. Polako je izašao zatvarajući
za sobom vrata jer u čekaonici nije bilo više nikoga.
Iznutra se čula kratka škripa po kojoj je Grigor zaključio da se
gospođa Rozamunda pridigla iz carstva svoje udobne stolice i vjerojatno
otišla do prozora da još malo gleda oblake s kojima je uživala putovati.