Uhvatila se kako si promatra ruke.
Bile su izborane, hrapave poput brus-papira.
Žuljevi su još davno postali kvrge, a prstenjak i mali prst više nije mogla ispružiti.
Imala je ruke poput nekog kopača rovova, a ne domaćice.
Ili bivše profesorice njemačkog.
Uzdahnula je, a zatim krenula prati suđe.
Bilo ga je posvuda, ostaci od jučerašnje večere.
A Laura više nije bila mlada. Pedeset sedmogodišnja baka u obitelji s
tri člana, imala je mnogo posla. Jeannie i Tom sad su već odrasli pa je
lakše. Deset godina brinula se o njima, otkako su izgubili roditelje u
toj stravičnoj nesreći.
Laura je bila udovica od svoje 35. Muža joj je zgnječila dizalica na
gradilištu na kojem je radio pune tri godine, i njegov gubitak za Lauru
je promijenio sve. No, kao što poslovica kaže, što te ne ubije, ojača
te.
Ali Laura više nije bila sretna. Nekad je bila vedra, optimistična i
živa osoba, a sada je bila prazna. Prazna i tupa. Izgubila je previše.
Voljela je unuke, svu ljubav koja joj je ostala podijelila je s njima.
Ali da sutra umre, bilo bi joj svejedno. Samo da nije Jeannie i Toma, odustala bi. Odavno bi odustala.
Bio je tu i Peter, ali njega nije vidjela već četiri godine. Od smrti
njihove majke. No i tad su jedva razgovarali. Teško je razgovarati o
bilo čemu na sprovodu vlastite majke. Njihov odnos već dugo vremena
nije bio ono što je bio nekad. Kad su bili djeca. Laura je već sa 20
godina počela raditi, a Peter je ostao s majkom i školovao se za
liječnika.
Laura ih je često posjećivala, no s godinama sve rjeđe i rjeđe. A kad
joj je poginula kćer i njen suprug, to rijetko pretvorilo se u nikad.
Peter bi nekad došao k njoj, ali rijetko, s obzirom na to da se morao
brinuti o majci. Laurin život bio je nalik životu glavne protagonistice
neke sapunice. Izgubila je sve koje je voljela, počevši od oca. On je
poginuo u Drugom svjetskom ratu i Laura dugo vremena nije preboljela
njegovu smrt. Od bliže obitelji preostao joj je jedino Peter, i otkako
su izgubili majku, obećala je samoj sebi da će ga češće zvati, a i
posjećivati.
Razmišljala je o tome da povede Jeannie i Toma tamo na praznike za dva
tjedna, a i njoj bi dobro došao bijeg od kolotečine. Od tupila.
Odlučila ga je nazvati i obavijestiti o tome, no istog je dana dobila
njegovo pismo. To ju je iznenadilo, prvenstveno stoga što joj Peter
nikada u životu nije pisao. Uvijek bi se čuli telefonski i razgovarali
bi i po nekoliko sati.
Zato ju je ovo pismo malo i zabrinulo.
Prvo je pomislila najgore, no ubrzo je odagnala te misli.
Kad je Toma i Jeannie stavila spavati, sjela je za kuhinjski stol, rasparala rubove koverte, izvadila papir i počela čitati:
Draga Laura,
Razlog zbog kojeg ti pišem vrlo je jednostavan. Već četiri godine živim
s tim i jednostavno više ne mogu to više držati u sebi. Napisat ću ti
ono što ti nikada nisam rekao, a i da sam htio, ne bih znao kako.
Na početku, prenosim ti tople pozdrave od Elene, pita kad ćeš u posjet.
A i Gregor pita za tebe. Rekao sam mu da dolaziš na zimske praznike,
nadam se da se nisam prenaglio. Sad ozbiljno. Užasno mi nedostaješ.
Sjetio sam se našeg djetinjstva neki dan, naše bezbrižnosti i
nestašluka. Sjećaš li se što smo sve priređivali našim roditeljima?
Uvijek se sjetim one zgode u kojoj si se u majčinoj odjeći odlučila
popeti na susjedovu trešnju, a onda se poskliznula na granu i ostala
visjeti s drveta obješena haljinom na granu poput nekog kaputa na
vješalici. O bože. Još uvijek se nasmijem tome. Sjetio sam se kako smo
bili povezani i sve si govorili. Čudno je kad se zaboraviš biti dijete.
Ne znam gdje je to nestalo. Što se dogodilo s onim između. Mislim da
sam sad, sa šezdeset godina, opet naučio biti dijete.
Valjda je istina što kažu – um djeteta sličan je umu starca. Starost je
nekada djelovala tako dalekom, gotovo iluzornom. A onda je dojurila
poput djeteta koje vidi sladoledara. Ma slušaj me samo. Zvučim kao smrt
na dopustu. Samo, nedostaje mi to što smo imali, razumiješ? Mislio sam
da ćemo imati dovoljno mozga da to zadržimo, da zadržimo barem djelić
toga. Ali nismo. Iskreno, nisam o tome razmišljao godinama. Sigurno se
onda pitaš zašto baš sad. Odgovor postoji. A i razlog. Počet ću
otpočetka. Još odmalena, bio sam ljubomoran na tvoj odnos s našim ocem.
Vidjelo se da je više uživao u tebi, a i od majke sam saznao da je
potajno uvijek htio curicu. Nikad mi to nije smetalo, čak sam s
godinama to uspio i prihvatiti.
Mislim da smo ga voljeli jednako, no ti si ga nekako prisvojila sebi.
Nisam ti zamjerio, jer sam ga dobivao sasvim dovoljno za sebe. Bio je
otac kakvog se može poželjeti.
Otac koji radi psine, možeš li poželjeti nešto bolje? Sjećam se kako bi
se svake godine maskirao zajedno s nama i krenuo po kućama, kao da to
radi svaki dan. Čak bi s nama gađao jajima kuću čiji stanovnici nisu
bili baš darežljivi prema nama.
No, kad si imala 14 godina, otac je otišao u rat. I sjećaš li se što se
onda dogodilo? Krivila si mene. Mobilizirali su sve muškarce, od 18
nadalje. A meni je bilo 17. I htjela si da to budem ja, a ne otac. Onda
sam shvatio koliko ga voliš. Mislim da mi to nisi godinama mogla
oprostiti. Sve dok nisu počela stizati pisma. Sjećaš li se pisama?
Naravno da se sjećaš, otac ih je uvijek oslovljivao na tebe. Paket bi
stigao svaka dva tjedna, a otac bi nam uvijek slao piksu instant
napitka, nekoliko kutija keksa i prašak za kolače. Sjećam se da smo taj
vikend jeli samo to, a majka je uvijek znala da će opet morati peći
neki kolač.
Onda su paketi odjednom prestali stizati. A i pisma.
Uskoro smo saznali da se otac neće vratiti kući. Dugo je trebalo da se
naviknemo na život bez oca, dugo je trebalo i da mi oprostiš zbog toga
što nisam ja bio na njegovu mjestu. I uspjeli smo. Izvukli smo se.
Ti si postala učiteljica, a ja liječnik. Majci smo pružili kvalitetan
život, imala je sve što je mogla poželjeti. I umrla je kod kuće, a ne u
nekom domu ili bolnici. Zato mi je valjda i odlučila reći ono zbog čega
ti i pišem. Htio sam ti to reći i prije četiri godine kad si došla na
sprovod, ali jednostavno nisam mogao. Možda je bolje da sad sjedneš.
Dakle, očeva želja bila je da ga se kremira. Pomisao da mu tijelo trune
ispod zemlje užasavala ga je.
Pričao je s majkom o tome, pa su se dogovorili da u slučaju njegove smrti ona ispuni njegovu želju.
No, kako je poginuo u ratu, vojska nije imala sredstava, a vjerojatno
ni posebne volje da šalje njegovo tijelo avionom ili brodom natrag.
Pa su ga odlučili kremirati tamo i ostatke nam poslati a da nisu unaprijed obavijestili obitelj.
Pismo objašnjenja stiglo je tek mjesec dana kasnije.
Ako još uvijek ne znaš o čemu pričam, podsjetit ću te na zadnji paket koji smo primili.
Sjećaš li se da je bio nešto siromašniji od ostalih? Nije bilo ni
napitka, ni kekasa, samo onaj prašak. Vjerojatno vidiš na što ciljam.
Dizani kolač koji je majka spekla tog vikenda... bio je od našeg oca.
Dobro da me nije strefio infarkt kad mi je majka rekla. A onda, kad sam
pustio da odstoji, smijao sam se više no ikad u životu. Vidiš li ti tu
ironiju? Otac se, u svojoj posljednjoj šali, oprašta s nama na
najorginalniji mogući način – kao dio kolača. Ima čak i nečeg utješnog
u tome. Nadam se da ćeš i ti osjetiti nešto slično. I da ćeš nam doći
barem za Božić.
Na kolače, ako ništa drugo...
Voli te
Peter
Laura je odložila pismo na stol, a zatim obrisala suze na obrazima i
kutovima očiju, no tekle su i dalje. A zatim je uslijedio i smijeh.
Sve to uzrokovalo je osjećaj koji Laura nije osjetila još od
djetinjstva. Jednostavnost i neka duboka utješnost postojanja. Sreća i
tuga. Radost. Ustala je i popela se stubama na kat, a onda na prstima
prišla vratima sobe u kojoj su Tom i Jeannie spavali. Bili su na
bračnom krevetu, voljeli su spavati na njemu i kad su im roditelji bili
živi. Ušla je unutra, izula papuče, a zatim se, poput kakvog golemog
djeteta kojeg muče noćne more, uvukla u krevet, legla između njih i
zatvorila oči.
29. priča: Dario Šarec: Pismo
30.10.2008.
u 14:51
u 14:51
Ključne riječi
