Bio je to jedan od onih dana kada aerosoli morske pjene ispune uske prostore između ulica, kada more izbije kroz fuge izglancanih kamenih ploča gradskih poljana a zrak bude zasićen solju i sve miriše na jod, vosak i plijesan. Kada puše dugo i neprestano a valovi prebacuju gradske zidine vlažeći krovove, gaseći dimnjake i vatre u kaminima. Kada jaki naleti vjetra rastjeraju golubove i natjeraju ih da se uvuku u rupe po Zidinama i prisile sve da se skriju i pritaje u one dijelove kuća gdje su pohranjene obiteljske uspomene, osobni albumi, u kredencama od orahovine ukoričeni vremenopisi i u librima senjani važni datumi, obiteljska stabla, dnevnici i oporuke. Kada se pale svijeće i dogorijevaju lumini u malim staklenim zdjelicama s maslinovim uljem. Raspoređenim po buralima, policama, trpezama i ormarima prostranih i hladnih saloča titrajući svojim malim plamenovima na propuhu. Ostavljeni tišinama, utihama i usudima. Kao duše onih koji su ih upalili.
Nakon što su zvonari, kojima su gospođe i gospari tepali: Maro i Baro a sinjorine stidljivo da netko ne primijeti zagledale batove kojima bi po zvonu bubali, onako modrozeleni od bronze sa Gradske ure odzvonili prvu uru zore a ustrašena se luna skrila među rascvjetale kapare i grmove drijenka na krovu najviše palače; na južnom zidu saloče s uredno i simetrično precizno posloženim zavjetnim slikama generacija kapetana uglednih i slavnih pokojnih potomaka obitelji vlasnika ljetnikovca, otpočele su neočekivane plovidbe i počeli se događati neobični prizori. Zlatni i srebrni teški okviri popustili su po spojevima i kutovima, raslojili se i poispadali sa zida. Posložili se, jedan po jedan, u njegovu podnožju. U zlatnosrebrnu hrpu ostataka kvadara koji, oduvijek, vonjaju po terpentinu i ostruganoj uljanoj boji. Kao preostale krhotine i ostaci nekih dugo i brižljivo čuvanih slika na kojima se, vječnim i ponosnim svojim plovom, dičilo brodovlje, nadom i vjerom hrabrili kapetani, odanošću i posvetom plavetnilu predavali mornari i molitvom spominjali, pratili i zaklinjali sveci. Zatim su se spojila mora. Ono Otrantsko, Jadransko, Mediteransko, Pacifik, Velika jezera i ono još dalje Žuto i jednako manje znano Crno more, toplo, prijeteće, uzburkano i nepoznato. U jedno veliko mirno, pitomo i prizivajuće more koje je ispunjalo cijeli zid. Plav i modar s valićima i bijelim kapljama morske pjene koji su se odbijali od stropa, poda i prelijevali na susjedne zidove. Mirisale su alge, ćutila se sol, jod i daleki, nježni soprani sirena. Zaškripale kobilice, zategla se jedra, napeli flokovi, zavijorili barjaci. Mahnule repom sirene, namignuli sveci od borovine s pramca, uspravili se timuni i upalili ferali. A onda jedan za drugim, sami od sebe, zaplovili jedrenjaci. Tiho klizeći plavetnilom. S lijeve na desnu, s desne na lijevu stranu. Zatim od plafona prema podu i obratno. Onda dijagonalno pa opet sve iznova. Usložavale se tako plovidbe u zavjetnoj tišini saloče pred njenim očima. S. Nicolo, Madonna delle Grazie, L’Immacolata Consione, Madonna del Rosario i Il Pastor Fedele s juga; La Fenic, Il Netuno, Ercole, Sv. Ante, Madonna Ss.ma del Buon Consiglio sa sjevera; S. Vincenzo Ferreiro, Madonna Ss.ma del Rosario, s.to. Biagio, D. Domenico e S.to Vincenzo Severio s istoka i najposlije sa zapadne strane, Madonna Ss.ma del Carmine e S. Vicenzo Ferrerio, Tigre, La Fenice, S. Bagio, S. Vicenzo Ferreiro, s. Rosa e S. Giovanni di Capistrano i Pace. Nave, kekije, brigantini, pulake, pinke, tartane i drugo malo i veliko brodovlje istovremeno je plovilo po plavom prostranstvu zida. Dolazilo do rubova, lagano se okretalo i ponovno plovilo u tišini sa sve učestalijim i glasnijim zovom klecajućih zvona iz obližnjih kapelica. Gdje su gospođe u crnom, slijedeći i ispunjajući svoje zavjete, svaku uru molile stiskajuću među suhim prstima krunice. I tiho zvonile. Za svoje duše. Mornare koje su oplakivali. More koje im ih je odnijelo. Golubice koje se letjele iznad njih. I visokih opominjućih čempresa posvuda uokolo.
I dalje je puhalo jugo kad je završila jutarnja misa i utihnuo zvuk orgulja. Ustala je s male drvene klupice i pratila pogledom mladog orguljaša kako žurno, držeći pod pazuhom njeko libro, pruža ruku postarijoj sijedoj gospođi u crnini pored vrata. Zatim, naklonivši joj se, žurno izlazi van. Posljednja je izašla. Ulica je bila pusta. Nigdje čeljadi, tek poneka mačka i kučak lutalica koji je lizao nakupljenu sol na ostavljenom mu komadu beškota na skalinima crkve. Boreći se s vjetrom rijetki bi zalutali galeb preletio s jednog na drugi prozor. Zatvoreni. S navučenim tamnim koltrinama. Nošena vjetrom, južnim, toplim i vlažnim, hodila je uza skale do Zidina, zatim niza skale do Poljane, pa opet ulicama uskim koje vode do samostana. Gdje časne skraćuju i ispunjaju dane uređujući svoje male, skladne i šesne, đardine pune cvijeća koje uvijek procavti kad ga pogledaju i zalijevaju malim kanticama u kojima skupljaju kišnicu. I rasađenih raznih egzotičnih biljaka koje su im sa svojih prvih dalekih putovanja donosili mornari. Ostavljajući ih njihovim predanim vrtlaricama. I dolazila do crkve. Prid Dvorom otirala suze. I opet dugo hodala, trčala i, nakon što bi klonula od umora, istim bi se putem vraćala ne primjećujući lelujave rijetke i slučajne sjene prolaznika. Nije znala kako se zvala. Kako se zove. S kim je bila i čija je. Odazivala se kad bi je, skriveni iza persijana, zazvali bilo kojim ženskim imenom. Rugajući joj se i s podsmijehom komentirali njen usplahiren pogled, podarenu haljinu, raspletene kose pune bijelih latica magnolije. Zatim bi ponovno nestajala najbližom ulicom. Izgubljena i odlutala daleko od palače s velikim kamenim grbom njene obitelji. Visoko gore iznad renesansnog balkona s kojeg su se u pramenovima spuštale grane plavih i ljubičastih bugenvila. I kada se, pred zoru, našla u đardinu kroz koji se ulazilo u kamenu palaču vazda otvorenih vrata, bez kračuna i kucala, mahnito je brala dozrele i skupljala otpale limune i redala ih po travi uzaludno pokušavajući složiti njegovo ime. Zaboravila je davno koji hodnici vode do saloče, koji do spavaće sobe, koji do tarace, balkona, a koji do šufita. Otkuda limuni i rascvjetale magnolije u đardinu i zašto palmored ne vodi do mora. Kad je birala haljine koje će obući, nije znala jesu li one njene ili one neke druge. Koja je mirisala po ružmarinu, lavandi i metvici. S kojom bi ga viđala. Poslije mise nedjeljom ili jednom pod Minčetom. Otkuda vjenčanica u ormaru. I klobuci crni od damaška s perjem i sa staklenim bobama grožđa kako su dospjeli u donje ladice burala. Jesu li njeni ili možda nekih davno umrlih gospođa, u zrenju zaustavljenih djevojčica ili sinjorina koje su balale, pjevale i šetale istim prostorima velikog obiteljskog zdanja. Slike u drvenim debelim okvirima po hladnim zidovima ništa joj nisu govorile. Bili su to tek neki njoj nepoznati ljudi, ozbiljnih lica, mutnih pogleda i urednih frizura. Važni, naprahani i ondulirani. S nekim, njoj neznanim, vedutama nekoga grada kamenog i tihog u pozadini kojemu nije znala ime. I otkuda taj neprestajući opijajući zvuk orgulja u njenoj glavi. Taj izluđujući legato. I tko je gospar u crnom odijelu s bagulinom i kučkom naslonjen na arlu s agavom, fikusom i rascvjetalom bogišom. S nekim čudnim zgasnutim sjajem u očima. I pogledom izgubljenim kao njen kada bi se, slučajno, pogledala u zrcalu na zidu punom lišaja od tufine i otpale klačinare. S visećom keramičkom zdjelom u kojoj su bili davno uveli šipci, rogači, dunje i naranče. Iznad koje su letjele srebrne mušice. Zujeći i plašeći je.
Duga je kolona gospođa u crnom odnekud jugom prolazila niz ulicu. Kroz poluotvorene škure prozorčića oronulog u bršljan obraslog kamenog zdanja promatrala ju je stara Agneza. Pazeći da joj nešto ne promakne, da ih sve pobroji i vidi je li neka nedostaje. Kao uvijek. Kako i vazda – znala bi reći. Da se podsjeti lica koja su se jedva nazirala u sjeni crnih marama. Uvelih pogleda. I sijedih uvojaka. “Točno. Ima ih... Uprav toliko... Koliko i mojih godišta. Previše!” – izusti. I nastavi umakati suhe beškotine od cimeta i vanilije u davno skuhani čaj od metvice. Ohlađeni s puno cukara i nekoliko listića majčine dušice. Žličicom ih miješajući i udrobljene i omekšale prinositi ustima. Čekajući prve kaplje kiše koje su, kao obično i uvijek, nakon posljednje gospođe u dugoj koloni od korote, počele padati. A onda, ne prestajući, nastavljali pljuskovi. Dugi, dosadni, uznemirujući. Sve jači naleti vjetra uz gusti raster crnih oblaka iznad Grada koji prijete i pritišću moždane. Bude i oživljuju sjene, tjeraju u očaj i zazivaju molitve. Uznemiruju duše, obuzdavaju želje, usporavaju pokrete. I bilježe se crnom tintom i potpisom staračke ruke gospođe i gospara u kalendaru: dan od juga. Koji će potrajati do neponodnošljivosti dugo. S ritualima noći zadušnica. Listanjima albuma, uspomena, preispitivanja povijesti bolesti, obiteljskih i osobnih kronika punih uznemirujućih usuda i sudbina. Onih i njih kada su... jednom... i... onda... I prije nego što će utonuti u san i udunuti lumin. Skupljajući se u posljednji uzdah. Juga.
