Ravnateljica doma umirovljenika, idiličnog naziva Radost starenja, MORA održati svojim štićenicima predavanje. Javili okružnicom iz ministarstva tog i tog. Prema njenom finom nosu iz zagušljive dvorane, gdje drži slovo, dolaze miomirisi upišanih gaća, pelena. Vani nalegla vrućina, da se i muhe jedva kreću. Pola prisutnih blaženo spava. Neki s otvorenim ustima, a neki, samo uz Božju pomoć, sjede na klizavim, skaj stolicama. Jedna nespretna kretnja, pa su na podu. Tu i tamo netko glasno otpusti. Bitan znak da je živ. Aferim! Ma, publikum za prste oblizati. Muhe su jedino znatiželjne, što će to ravnateljica pametno reći. Bezobrazno familijarnim tonom, kao da su pred njom djeca iz vrtića, otpočela s govorom, gromko zijevajući. – Ovak, dragi moji prijatelji. Da ne duljim. Još jednom vas molim da ne napuštate dom u ove vrele dane. Na cestu bez dokumenata ili bar ceduljice na kojoj piše vaše ime i prezime, telefon našeg doma i ... Nakon tih njezinih riječi, iz petog, ili osmog reda, nije važno, stao se dosta energično probijati krepki stračić. U ruci je nešto nosio. Ravnateljica se nije uspjela ni snaći, a on je već bio pored njezina stola. Tutnuo joj pod nos svoju osobnu iskaznicu. Čelo se u nje sada zlokobno smanjilo. Nestalo. Naočarka spremna za napad. Zaokružila dokument krupnim okom. Duboko uzdahnula. – To vam, dragi moj, više ne vrijedi. To je takozvana lična karta iz bivše, propale države! Starac se nije dao zbuniti. – Rekoste, draga, propale!? Kako molim? A nama o tome nisu ništa javili. Malo čudno! Iako je bila paklenska vrućina, prema ravnateljici je od starčića puhnuo ledeni vjetar. Napeo jedra i ostalim štićenicima u dvorani. Svi se pridigli kao jedan. Koraknuli prema njezinu stolu. Pitanja, i to ledena, pljušte sa svih strana. Iz džepova, torbica, malih mrkih vrećica zavezanih oko vrata izvlače svoje isprave. Pitanja pljušte sa svih strana. O kojoj ona to vrućini priča? Njima je ledeno. Zašto više ne smiju van iz doma, bez papira. Srećom, koraknula u sobu njezina nova tajnica. Zla, siktava. Spasila je. Kao, hitno se mora GORE javiti na telefon. Konačno, dokopala se fotelje u SVOJOJ sobi. A kad ona zasjedne u nju, svoje vladarsko prijestolje, vraća se u surovu stvarnost. Odjednom, vratila joj se snaga i drskost. Hitro se digla, a sve usput sikće riječ, propala, propala... Crkla! Natočila si diskretno u poveću kristalnu čašu iz kućnog buffeta viski. Ali taj starčić, njoj potpuno nepoznat štićenik, izbacio ju je potpuno iz takta. – On će meni... On. Stari olinjali gad. On i njegova propala država. Tko ga samo amo dovede pod moj krov? Ona... ona... čekaj ti, draga moja. Njezina nova tajnica. Kad je ona bila proljetos na krstarenju u Bermudskom trokutu, ta mala gadura, njena tajnica, bit će da ga je udomila. Koliko je samo dobila za udomljenje? Možda već i zna, kako to ONA radi. Zamalo joj čaša nije pala na tlo. Ispred nje, nasuprot, sjedi nepoznati štićenik. Priča. Tiho, ali razgovijetno. – Tu na VAŠEM papiriću, koji sam dobio, piše neko drugo ime i prezime, meni sasvim nepoznato. Broj telefona. Ako se kao slučajno izgubim. Surovo. Štono bi se reklo, SVI mi, koji smo amo dospjeli pod vaš krov, živimo na kratkom lancu. U pasjim kućicama. Pasjem stacionaru sa pet zvjezdica. Sve skupa strašno. Mrači joj se pred očima. Paklenski joj je toplo. Otpočela nešto laprdati. Jezik ne može kontrolirati. Bez reda i pameti. Kako to već ide, kad se susretnete sa svojom nečistom savjesti. Osobno vragom, zaduženim da vas prati kroz život. Nešto kao osobni bankar, sjena. Još bolje, vaša prijateljica smrt. Od sudbe se ne može umaći. – Oprostite, molim vas, ja... ovaj... mene su drugi nagovorili da se prihvatim ovog mjesta. Nisam radila sama. Tu su upetljane i patronažne sestre, pa viša sestra, pa dva njezina ortaka u ministarstvu. Nemoćnih koliko hoćete. A sve navalilo u dom. Na jednu sobu kandidira ih više nego što je upisna kvota na... Ovaj, ne, nema to veze s fakultetom. Njen mali, ma vraga je mali, upisao je isto... I on je već primljen u starački dom. Zlu ne tebalo. Za trideset, pedeset ljeta. Svi su domovi, štono bi se hrvatski reklo, prekapacitirani. Raditi sa starcima je pakao. I s dječjim vrtićima, isto je cirkus. Svi se odjednom žele riješti djece i staraca. Vi pojma nemate što je to tranzicija! Na naš način, ne. Civilno ročnik, što krade bogu dane na porti doma umirovljenika, detaljno kopa nos i smrtno se dosađuje. Odjednom poskočio. Spazio kako pored njega izlazi mračni, neljubazan čovo, vodeći na kratkom lancu mlitavu, staru pudlicu. Uštinuo se do krvi, da dođe k sebi. Pudlica se okrenula i još mu na odlasku ortački namignula lijevim okom. Kao, molim te, o ovome nikome ni riječi što mi se desilo. Zaboga, pa to... to je njegova bivša šefica. Tišina. Sablasna. Na kraju hodnika što vodi prema liftu mladac vidi izgubljenu staricu na štakama. Stoji. Sama. Čudan razlomak. Ne zna kuda da se sirota djene i kamo da krene.
PRIČA Nagradni natječaj
36. priča: Kazimir Klarić: Na kratkom lancu
