Moram dignuti dvije tisuće s mastera i prebaciti na tekući. Poriluk ću
baciti, ionako ga nitko više neće jesti. Do sutra ću šefici predati
plan i program edukacije za ovu godinu. Sad se može naći dobrih čizama
na sniženju. Uh, opet ta žgaravica. Nadam se da nije kardiomiopatija.
“Ti si čokolada! Ti si vanilija! Ti si Trnoružica! Ti si salon
vjenčanica! Ti si pekara! Ti si... ti si pizza sa sirom! Ti si ćevapi
bez luka! Ti si kečap! Ti si majoneza! A ti si totalna rasprodaja! Ti
si velesajam! Ti si Kerametal! Ti si ne naslanjaj se na vrata! A ti si
tramvaj ne može krenuti dok se vrata ne zatvore! Ti si udruga za
pervenciju zloporabe droga... Što si rekla – udruga za pervenciju...?
Pa ne mogu pročitati točno, daleko mi je.”
Dvije vedre crvenkapice, zapravo djevojčice u kapicama (jedna u
smećkastoj s coflekom, a druga u bijeloj s plavim prugama) cvrkutale su
od Dubrave do Kvatrića, loptajući se riječima, u četvorki.
Onoj istoj četvorki u kojoj ja prebacujem iz šupljeg u prazno,
razmišljam o poriluku, šefici i čizmama na sniženju. Ne, nije
kardiomiopatija. To sjećanje me boli...
Došla je u 4. b razred na početku drugog polugodišta. Imala je crvenu
vindjaknu, crvene čizmice i crvenu kapicu, baš kao i ja. A još k tome,
nevjerojatno, na leđima je nosila tamnosmeđu kožnatu torbu poput moje.
Ne samo da sam nosila tu ružnu torbu od prvog razreda nego sam
vjerovala da sam jedina na svijetu s takvom torbom, a najgore je od
svega što mi je izgledala nekako muška.
I gle! Djevojčica s istom ružnom smeđom torbom. Dakle, ipak se ta torba
prodavala u normalnom dućanu ili čak knjižari. Do tada sam zamišljala
kako su je moji roditelji kupili od nekog bolesnog torbara koji djeci
zagorčava život izrađujući unikatne (jer takvu ružnoću ne možeš
napraviti dva puta) torbetine u podrumskoj sobici zlobno se cereći dok
očekuje kupce poput mojih naivnih roditelja – ne baš zlih, samo
nezainteresiranih za vizualni identitet svoje kćeri u izgradnji.
Postale smo najbolje prijateljice. Vraćajući se iz škole, u kiosku
bismo kupile kutiju cigaret-žvakaća. Svakoj pet komada. Satima bismo
stajale noseva priljubljenih na izlog kioska, žvačući i čitajući
natpise s cigareta i časopisa.
Ti si Opatija. Ti si Filter 57. Ti si HB. Ti si Marlboro. Ti si Lord.
Ti si Milde Sorte... Ti si cik-cak vata... Ti si Vjesnik u srijedu. Ti
si Arena. Ti si Vikend...
Nas dvije, jednako odjevene, s istim torbama na krhkim (dođe mi da
napišem nevinim) leđima. Taj kiosk bio je kao svjetionik na putu od
škole do kuće. Kutija s deset cigaret-žvakaća stajala je jedan dinar.
Ponekad bismo kupile samo pola kutije. Meni dvije, njoj dvije, a petu
popola. Ponekad bi ljudi pitali jesmo li sestre, ponekad bi nju zvali
mojim imenom, a mene njezinim.
“Ti si mercedes! Ti si BMW s mašnicom! Ti si Sanader i Mesić i drug
Tito! Ti si Mašićeva ulica! Ti si Trg bana Jelačića! Ti si kolica! Ti
si sladoled!”
Krenule smo u različite srednje škole, upisale različite fakultete,
udale se za različite muževe, iako smo maštale o zajedničkom i
savršenom, s kojim ćemo živjeti u istoj kući, a on će nas voljeti
najviše na svijetu (svaku posebno).
Rodile smo djecu. Svaka svoju. Došao je rat. Ona se s obitelji odselila
u daleki svijet. Ja sam ostala u istom gradu, u kojemu još stoji onaj
kiosk.
Srele smo se ljetos. Ljepota prisutna u tragovima. Malo pojačan stas. I
glas je ponešto drugačiji. Pokušavam u toj gospođi naći djevojčicu koja
je nosom bila priljubljena uz kiosk. Tu i tamo ubaci pokoju englesku
riječ. Pa nije ni čudo, nakon dvadeset godina života u dalekom svijetu.
Zapravo, engleski je prisutniji u svakodnevnom govoru nas koji smo
ostali. Super, kul, bič, involvirana sam, forvardirat ću ti, okej, si
ju...
Prvih pola sata iscurilo je u uzajamnoj razmjeni informacija (ni to
nije hrvatska riječ) u kojima smo sažele proteklih osamnaest godina.
Loptamo se usporedbama kako se živi ovdje, a kako tamo.
Razmjenjujemo fotografije. Ona, mužić i dječica ispod božićnog drvca.
Našla sam se u nevolji. Nemam obiteljsku sliku novijeg datum, samo
pojedinačne, razjedinjene.
Uzajamno se divimo dječici i potvrđujemo jedna drugoj životne uspjehe,
uz neizostavnu rečenicu: “Ah, tek po djeci vidiš kako si ostario!” Milo
i toplo gledamo oči jedna drugoj dok nam procesori uspoređuju,
prerađuju, traže rješenja koja će potvrditi životne nam hipoteze
ozbiljno uzdrmane. No nema se više vremena ni energije za veliko
spremanje, tek na brzinu prikriti nered, otvoriti sobu za goste a
ostale zatvoriti, zastrti prozore, upaliti prigušeno svjetlo i mirisnu
lampicu.
Tko je ta žena? Pokušavam joj dohvatiti oči. Kaže, muči je nostalgija.
U dalekom svijetu druži se uglavnom s “našim” ljudima. Djeca nemaju
osjećaj za domovinu, dvadeset četverogodišnji sin skloniji je
Filipinkama nego Hrvaticama.
Rekla sam joj da bi trebala biti zadovoljna što joj sin ima curu, a ne
dečka. Blijedo me pogledala. Kad sam joj onako probno, u šali izjavila
da ću se rastati, upisati tečaj plesa i napokon početi živjeti, pitala
me zašto ne idem na treće dijete. Ma ona je jedna zatucana babetina!
Što smo mi uopće imale zajedničko? Kako se samo promijenila? Kad malo
bolje razmislim... uvijek je bila pomalo sklona šovinizmu svake vrste.
Ona je maska. Ona je prazna. Izgubljena u prijevodu. Ljepotica
bambi-pogleda i čarobnog osmijeha. (Ti glupi muškarci uvijek su padali
na to.) Gdje su joj oči? Ma, nije ih nikad ni imala. Ja sam joj
posuđivala svoj zanos čitavo djetinjstvo i veći dio mladosti. Tko je
ona?
Nakon nekog vremena nastupi šutnja praćena tek neznatnom nelagodom što jedva se naslućivala.
Nismo dopustile nelagodi da postane više od slutnje. Pa odrasle smo
žene i znamo recept za takve trenutke: A onda... sjećaš se kad smo ovo
i ono, pa onda... je l’ viđaš Vesnu? I tako sljedeća dva sata. Rastale
smo se čvrsto obećavši jedna drugoj da ćemo se od sada redovito
dopisivati, mailati.
Znale smo obje da nećemo.
“Ti si kokakola! Ti si fanta bez poklopca! Ti si djeca su slatka i bez
slatkiša! Ti si žuja je zakon. Ti si vožnja bez karte! Ti si Tele 2 ne
želiš platiti više! Ti si kravica! Ti si hokej-palica! Ti si Marica! A
ti si Ivica! Ha-ha-ha!”
Izišle su iz tramvaja, a s njima je izišao i cvrkut! Nestao hihot. Kao
da nikad ni živio nije u toj tmurnoj četvorki. Toj istoj četvorki u
kojoj ja prebacujem iz šupljeg u prazno, razmišljam o poriluku, šefici
i čizmama na sniženju. Nadam se da nemam kardiomiopatiju. Piše na
internetu da je to nasljedna bolest. Nitko mi u obitelji nije umro
mlad, već bi se do sada nešto otkrilo.
Ipak je žgaravica. Ili tek sjećanje što žari... Ti si Opatija! A ti Milde Sorte...