Pitaju me obojica.
Znamo da je došlo vrijeme mnogih pitanja iz područja “prvi put”, ali ne
znam što bih trebao reći i na što bi se moje riječi odnosile. Volio bih
da je to nešto lijepo i jednostavno, dopadljivo i bez pouke, volio bih
da je kao zen, ali sve mi je neuhvatljivo. Teško da su me pitali o
blistavosti trenutka prvog puta na moru, mislim. Sjedimo u sobi i vani
je zima koja ne zna ostaje li ili se povlači – mijenjaju se kiša i
sunce, hladnoća i južina, bolesti i vijesti, kao slike i igre, kratki
filmovi, spotovi, na ekranima njihovih kompjutora, kao neskladnosti i
bizarnosti svijeta kojim smo okruženi.
Što bih obojici odgovorio na pitanje kad sam prvi put bio na moru?
Oni su plivači puni snage, vješti su u ravnomjernom disanju, radu ruku
i nogu, u ronjenju, djevojke ih prate kad se spremaju za skok, a meni
je samo ostalo da im s obale mašem, što, naravno, ne činim. Zašto bih
ja njima mahao i govorio bilo što. Sjedio sam u hodnicima plivališta,
preživio trenere, strahove i, uglavnom, omamljen klorom vozio ih dvaput
na tjedan, po tri sata, poslije posla na bazen. Važno je da to nauče,
mislio sam, to da znaju plivati i sad im samo, kad su odrasli, dajem
imena junaka iz filmova koje smo gledali zajedno u ljetnom kinu na
Murteru. I vičem za njima, ali oni brzo skoče, zaplivaju i gube se među
glavama koje plutaju, pomiješaju se s igračima u vodi i loptama u zraku.
– Kad sam bio na groblju! – mogao je biti moj odgovor. – Tako sam bio
prvi put na moru!
Ali okrenuli su mi se leđima, smiju se, lupaju po tipkovnici i navlače
se i igraju s još nekim od čuda na ekranu. Da su čuli što sam
odgovorio, znam što bi mi rekli: Duhovito.
Odgovor – kad sam bio na groblju! – na pitanje – kad si prvi put bio na
moru? – trebalo je biti jednostavna, mudra i neiskoristiva rečenica.
Zovu me da se vratim u njihovu sobu. Kao da su zaboravili ono što su
prije htjeli saznati, pokazuju što su novo pronašli među milijunima
provjerenih i neprovjerenih vijesti i informacija. Nije mi se lako
snaći u toliko naglih promjena želja, pitanja i pokazivanja, jer njih
dvojica, ispred kompjutora istodobno jedu i slušaju glazbu, na chatu
su, vrte fotografije na facebooku, piju voćni jogurt od trešanja, otrče
do prozora ako ih tko zove.
Tražim da se smire i upute me samo na jedno mjesto na svjetlećoj
površini, jer me istodobnost različitih stvari umara, udaljava od njih.
Pristaju na ono što tražim i čitaju mi naglas o župniku koji je, u
predgrađu jednog od naših gradova, povukao za uši dječaka koji je bio
nemiran na pouci o vječnim stvarima i time uznemirio sve zaštitnike
zemlje i neba po svim rodnim i nerodnim razlikama. Nije mi bilo
svejedno i nisam mogao ne misliti zašto je on to učinio? Očekuje se od
mene da kažem nešto o tom slučaju, što mislim o njemu, je li to radio i
meni kad sam bio dijete.
– S njim sam bio prvi put na moru – izdahnem i pokažem još jedanput na
ime i prezime župnika optuženog zbog povlačenje ušiju nesretnog djeteta.
* * *
Početak priče o tome kad sam prvi put bio na moru, ipak je na groblju,
na mjestu koje je za mnoge kraj. Sigurno sam tako mislio kad sam tamo
došao, u kasnom proljetnom jutru koje su ispunjavale ptice, zelenilo,
od cigle crvena grobarova kuća i njegova djeca koja su se igrala i
smijala pokraj križeva. Prispio sam kao treći radnik, pomagač u
izgradnji ograde oko groblja, ali ne sjećam se jesam li se pitao treba
li praviti ogradu mrtvima, kao da mogu pobjeći, otići ili nestati. Ne
znam što su o našem poslu mislili oni koji su dolazili na groblje,
mjesto mira i tišine, donosili cvijeće, mijenjali ono što je usahlo i
sipali svježu vodu. Gledali su, molili se ili razgledali susjedne
grobove, krošnje i sklanjali se na rub, u sjenu šume.
Dospio sam među radnike koji obnavljaju groblje, tako sam svojim radom
zaslužio odlazak na more, u samostan na otoku blizu Šibenika, kamo je
dječake iz mjesta vodio župnik, o kojem sada čitamo na ekranu.
– Nemojte brinuti, neka dođe raditi na groblje, a zauzvrat ću ga
povesti s drugom djecom – rekao je mojoj majci koja se raspitivala
koliko je potrebno novaca za odlazak na more.
– Je li te strah? – pitao me je poslije Jednoruki, dok sam razvozio
beton i istresao ga u pripremljene drvene kalupe.
Lupkao je sa strane dok se betonska masa slijegala i na sklopovima
curila voda siva od cementa.
– Nije – odmahnuo sam glavom i tjedan se dana radeći, od jutra do
sumraka, družio sa živima i mrtvima.
Nije me bilo strah, ali me je jedino brinula voda i nisam je htio piti.
Vjerovao sam da je ona u dosluhu s mrtvima, obilazi ih u zajedničkoj
dubini, klizi između njihovih nepomičnih mjesta, ispod ugraviranih
slova na spomenicima koja su govorila o godini rođenja i smrti, o tuzi
onih koji ostaju. Neki su tekstovi bili toliko žalosni kao da govore o
meni, ali se nisam mogao otrgnuti i na odmoru bih išao od grobljanskog
teksta do teksta. More mi se ponekad kao ptica javljalo i dolazilo u
ravnicu, gdje sam ga dočekivao s radnicima, s mrtvima, s osamljenom
djecom i ožalošćenima.
Sjećam se rada na groblju više od plavetnila i soli, ali sam više od
svega zapamtio naš povratak s mora. Zamolio sam od župnika šah, koji je
bio poseban po tome što su u podnožju njegovih figura bili ugrađeni
magneti i zbog toga je bio pogodan za putovanje. Dok se vlak kretao,
vozio nas uz drukčije predjele od onih iz kojih smo došli, vukli smo
kraljeve i kraljice, pijune, konje i lovce po ploči bez straha da će
nam se sva ta crno-bijela menažerija raspasti i nestati prije
odlučujućega pobjedničkog poteza.
Zaustavili smo se u Kninu i izašao sam iz vlaka, gonjen žeđi koja me
pratila od prvoga dana rada na groblju, na moru poslije ribe i
samostanskog vina. Čaša vina poslije ručka bilo je iskustvo koje nismo
doživjeli doma.
* * *
Nije mi trebalo dugo da shvatim kako moji sinovi već odavno ne slušaju
priču o moru, groblju, samostanu, šahu i zaustavljanju u Kninu. I što
ih je tu moglo i trebalo zanimati? Odustali su od vijesti o župniku i
povučenim djetetovim ušima. Ništa im nisam rekao jednostavno, sažeo u
konkretan odgovor ili domislio dobar i pamtljiv zen (kao onaj o dvojici
budista koji su prelazili preko blatne ulice i jedan je od njih prenio
ženu na drugu stranu). Htio sam im samo ispričati kad sam se napio vode
na pumpi kninske željezničke postaje i vratio u kupe – nije bilo šaha s
magnetnim igračima. Uzalud smo pretražili cijeli vlak, nekoliko puta na
putu do Vinkovaca provjerili sve vagone – kutija i figure s magnetima
nestali su kao da su propali u zemlju. Put je bio dug i sporohodan –
ništa mi nije pomoglo – traženje, ispitivanje djece iz moga mjesta,
raspitivanje nepoznatih putnika. Ni plač ni sućut, stid i nelagoda,
nisu mi pomogli da pronađem ono što je bilo zauvijek izgubljeno ili
ukradeno, skriveno mojim očima.
– Kako je bilo prvi put na moru? – pitali su moji ukućani kad sam oko
ponoći stigao.
* * *
Šutio sam i stajao iza leđa dječaka koji gledaju u ekran. Pokušavam iza
zatvorenih očiju zamisliti more prvi put. Započelo je razgovorom o
njegovoj slanosti i s dječacima koji opisuju što se sve može učiniti u
moru – ležati, plutati, plivati i gledati. Pocrniti se može, jesti riba
i piti crno vino, mazati se uljem i dodirivati žene. Prerano je za žene
i za prvi put, jer smo u samostanu, na otoku nedaleko od Šibenika,
okruženi kamenim kućama, izdvojeni od drugih.
Ali to je već kraj priče o moru: volio sam u njega zaroniti, poslije
ležati na stijeni i na suncu. Vijest o izvučenim ušima odvela me do
izgubljenog šaha, jednostavne lijepe kutije s igračima koji u svom
podnožju imaju magnete. Vlak kreće i u tom pokretu toliko godina
poslije vidim nedvosmisleno i jasno ono što sam počeo gubiti. I da je
odjedanput vrijeme za prikupljanje. I da bi se moglo još o mnogo čemu
govoriti i pisati.
Sjedimo u sobi i vani je zima koja ne zna ostaje li ili se povlači –
mijenjaju se kiša i sunce, hladnoća i južina, bolesti i vijesti, kao
slike i igre, kratki filmovi, spotovi, na ekranima kompjutora, kao
neskladnosti i bizarnosti svijeta kojim smo okruženi, koji nam govori
sve i ništa. Kao rečenica u zenu: jednostavna, mudra i neiskoristiva.
45. priča: Miroslav Mićanović: Kad si prvi put bio na moru?
27.02.2009.
u 17:00
u 17:00
