Trčao je toliko puta prijeđenim stubama da stigne što prije.
Trčao je iz dva razloga.
Prvi je bio taj što je hitno morao isprazniti crijeva, a
drugi, što je želio vidjeti majku.
U glavi mu se mutilo zbog sparnoga dana. Nebom su se valjali oblaci
prijeteći skorim pljuskom, a srce ga je pretezalo zbog nepravde,
preteške za njegove male godine.
Još je gledao mršavu spodobu i slušao
riječi rugalice: “O, opet ne znaš, što,
zar ti nisam rekla da ćeš pasti godinu? Da, past
ćeš! Zalud će tvoja fina majka doći prositi za tebe, ja neću
popustiti. Briga mene što si ti slomio nogu, ako si nogu,
nisi glavu! Uči!”
A sam Bog zna da je učio. Učio je sam, učio je s tatom, podučavao ga je
i brat, ali nikada dovoljno. “Nije dosta učiti, treba i
naučiti!”, kazivala mu je profesorica danomice, kao da je
kemija bila ta jedna jedina, koja će odrediti njegov život.
Dok je trčao, po crijevima mu se žestoko pretakalo, grčilo ga i svijalo
kao jarbol pod vjetrom.
“Još malo, samo još malo, izdrži,
Kiki!”, govorio je sebi kao što bi mu znala tepati
majka.
Istina, nije se najavio, u blizini nije bilo telefona, a da ga je i
bilo, nije imao telefonsku karticu.
Mobitela također nije imao. No, majka je sigurno kod kuće, s nadom je
zvonio, a zatim kucao jače, pa još jače i jače, sve dok mu
licem nisu potekle suze zbog osjećaja nemoći, bola u trbuhu i žalosti
što je nije našao.
A bio bi tako sretan da ju je našao. Tako sretan!!
Pognutih leđa, otrčao je dugim dječačkim koracima sada već obuzet samo
jednom mišlju – da li će stići natrag do
škole, do zahoda, dok ga je svladavala gorčina
napuštenosti.
Primijetili su ga u posljednji čas kad je već prošao
prozorsko okno. “Gle, Mali!”, prvi je uzviknuo ON,
prepoznavši ga.
“ Što ćemo sada?”, reče MAJKA,
zarobljena snažnim muškim podlakticama?
Istina, bilo je kasno poslijepodne, ali zar je nije ON zaveo dobacujući
joj značajne poglede?
Voljela je njegov izravan način udvaranja.
Znao bi gol stati nasred sobe i raširenih ruku je dočekati
mrmljajući sladostrasno:
“Ti si moja, ti si samo moja, ti si moja polovica,”
mrseći joj pritom i kosu i misli i čula.
Prolazila je treća godina otkako su odlučili ostati zajedno. A odlučili
su ostati zajedno jer su ih rastanci previše boljeli.
On je njoj obećao vječnost, pa i svoje rame u toj vječnosti, a ona je
povjerovala da je s njenom samoćom završeno.
“Neka nas i pokopaju zajedno!”, maštali
su znajući, ipak, da to neće biti moguće.
Pritom su za sobom ostavili svoje dotadašnje živote, kao
karnevalske kostime, smatrajući da će se predstava zvana život
nastaviti ( i) bez njih.
“Jadan mali, baš je sada morao doći, ali bolje da
nas takve ne zatekne!”
Pritajena, slušala je zvuk zvonca na vratima, jedan, drugi,
treći put, pa kucanje, na kraju tako jako, da su i susjedi mogli čuti.
A kako bi rado obgrlila ta uska ramena, pognuta leđa i izljubila
mršavo lišce dok ju je majčinska ljubav pekla do
boli.
Sve dok nije zvonjava prestala, a on otišao, ubrzano, pognut
i snužden kakav je i došao.
“Odmah ću ga nazvati!”, pokušala se
utješiti iako je znala da će taj dan, dan kada svom djetetu
nije otvorila vrata, ostati na njoj kao druga koža, kao tetovaža, kao
vječni podsjetnik da se život ne sastoji samo od zadovoljavanja osobne
sreće!
Trčao je sve do škole. Na sreću, školska su vrata
još bila otvorena, a podvornik Mijo ga je s razumijevanjem
uputio straga, u WC.
“Čini mi se da sam dobio proljev”,
razmišljao je osjećajući olakšanje prazneći
crijeva.
“Hvala Ti, Bože, da sam stigao. Što bi bilo da
nisam?”, očajavao je sjetivši se i opet majke koje
nije bilo ili je nije htjelo biti.
Zar mu se nije u jednom času pričinila neka sjena, ali ne, ne bi to
ona, nikada ne bi, sigurno je izašla, možda u
Tuškanac, jer dan je opako vruć, tamo joj je hladnije,
bolje, umovao je, pokušavajući je zaštiti i od
sebe samoga.
S noge na nogu, spuštao se s Gornjeg grada prema Trgu.
Prošao je pokraj nepomičnog Matoša, kraj grupe
učenika i nekih turista.
“Što li samo rade na ovoj vrućini?”,
pitao se nastojeći se što prije domoći tramvaja.
Dosta mu je bilo današnjega dana!
Prvo ono s profesoricom iz kemije, zatim ovo s crijevima, pa s majkom,
koje nije bilo.
Tako mu je nedostajala majka! Načas se posramio zbog takvih djetinjih
misli, a zatim razveselio znajući da će se ubrzo s njom čuti.
Zar ga nije nazivala svakoga dana, dolazila, kuhala, dočekivala pred
školom?
“Bila je ona i ostala uvijek mojom dobrom majkom!”,
na kraju je zadovoljno zaključio u svojem djetinjem srcu, i dodao:
“ Ipak, samo da nije otišla!”
VEČERNJAKOVA KRATKA PRIČA
8. priča: Mirjana Hercigonja Saucha: Na štakama
