Razvila se u javnosti diskusija o tome treba li odlikovati Celestina
Sardelića i Dragu Dimitrovića, čelnike CKSKH u njegovu posljednjem
sazivu, kad je odlučeno da se dopusti djelovanje političkih stranaka i
da se organiziraju parlamentarni izbori.
Zagovornici te ideje drže kako bi bez utjecaja te dvojice ljudi
prijelaz na višestranačje bio mnogo teži, a možda i bolniji. Protivnici
pak tvrde kako su Sardelić i Dimitrović ipak samo komunisti, a
komunisti su nam u prošlosti nanijeli mnogo zla, pa ih ne treba
odlikovati.
Prijepor, dakle, i to nepomirljiv. To nije ništa novo, i to nije
zanimljivo. Mnogo je zanimljivije kako se diskusija o tom prijeporu
vodi.
A vodi se ovako. Istaknuti političar vladajuće stranke izražava svoje
zgražanje nad tim prijedlogom, dodajući kako su komunisti opet počeli
dizati glave. Koristi, dakle, zloglasnu staljinističku frazu,
otkrivajući tako naličje vlastitih pogleda i stavova. U isto vrijeme,
lijeva komentatorica vruće se zalaže za to da se Sardeliću i
Dimitroviću dade odlikovanje, ali ovoga drugog kroz cijeli tekst naziva
Domitrovićem. Ne zna, dakle, i nije je briga, čak ni kako se čovjek
zove.
O čemu to svjedoči? Svjedoči o tome da ni onom političaru ni ovoj
komentatorici nisu nimalo važni ni Dimitrović ni Sardelić, a ni
eventualne njihove zasluge ili grijesi. Važno im je samo simbolično
značenje i politička upotrebljivost činjenice da današnja Hrvatska
odaje priznanje dvojici istaknutih dužnosnika SK. Sve drugo njima je
sporedna stvar.
A što je to drugo? To drugo je, da prostite, istina. Takav prijedlog ne
bi se smio ni podržati ni osporiti olako, bez uvida u povijesne
činjenice, a pogotovo se to ne bi smjelo činiti u ime dnevnopolitičke
pragmatike. Ne samo zato što nam je presudno važno što se doista
dogodilo početkom devedesetih, nego još više zato što se tu radi o
živim ljudima, čijom se čašću i čijim osjećajima ne bismo smjeli
poigravati kao šahovskim figurama. Mislim, ako smo kakvi-takvi
demokrati.
A čini se po svemu da nismo. Jer, taj primjer dobro pokazuje kako se mi
inače odnosimo prema ljudima. Kao da tih ljudi imamo na bacanje, kao da
možemo sebi dopustiti da ih trošimo kao papirnate maramice, mi smo već
svakoga provukli po blatu i izrugali. Sad nam je ponestalo aktualnih
žrtava, pa smo ih počeli tražiti u prošlosti.
A takav odnos prema ljudima pomalo nam se već obija o glavu. Eto,
recimo, počelo je licitiranje s kandidatima za predsjednika Republike.
I, koga god nam predlože, mi uvrćemo nosom: o svakome znamo nešto
ružno, jer svakoga su drugi javnici već popljuvali kad im je to
odgovaralo.
Sličimo na onoga režisera što je snimao film Snjeguljica i četiri
patuljka, pa se pravdao: Nema ljudi, nema ljudi!
GOST SURADNIK
A propos Sardelića i Dimitrovića
