Šest mjeseci prije predviđenoga završetka hrvatskih pristupnih pregovora s Europskom unijom, a sedam tjedana prije no što će Europska komisija objaviti izvještaj o hrvatskome ispunjavanju mjerila za zatvaranje ključnoga poglavlja Pravosuđe i temeljna prava, europarlamentarci su nam pružili uvid u to kako se Hrvatsku u EU u ovome trenutku doživljava.
Vijeće časti Hrvatskoga novinarskog društva svojedobno je opomenulo novinarku zagrebačkoga Radija 101 “da treba biti tolerantnija i korektnija prema svojim sugovornicima i onda kada oni imaju mišljenje drukčije od njezina” (Novinar, br. 7/8, 2009.). Kad joj se koji slušatelj zbog svojih stajališta ne bi svidio, ona bi ga u pola rečenice prekinula i izbacila iz emisije. Kao što bi nasrnula i na svakog sugovornika u studiju koji bi se usudio misliti drukčije od nje, primjerice na dr. Ivu Banca, koji je na kraju bio sretan što ostade u komadu.
Da je riječ samo o goropadnoj novinarki sa Stojedinice – koja je prije godinu dana otprhnula i s torpedirane Stojedinice i iz novinarstva i skrasila se na Pantovčaku 241 – slučaj ne bi bio vrijedan spomena. No nije posrijedi samo ona nego i cijela hrvatska medijska škola. Ne samo medijska škola nego i model društvenog ponašanja koji se Hrvatskom proširio kao povodanj Australijom. Nema pojave koju ne pogađa bilo nesnošljivost prema drugome i drukčijem, bilo bezgranična popustljivost prema sebi i istima. Ako si naš, cvjetaj; ako si njihov, krepaj!
Eto, Radio 101. Dok je bio u rukama antituđmanovskih talibana, uzdizan je kao božanstvo slobode. Što je bio netolerantniji prema neistomišljenicima, to je dobivao više priznanja s različitih strana, najviše od masnih gusaka tzv. civilnog društva. No otkako su se dobro potkoženi bojovnici iz Gajeve ulice razmiljeli po državnim uredima, a slavni radio ostavili kao izmet na kiši, tužna propast Stojedinice više nikoga ne zanima. Od mitskog zdanja hrvatske demokracije ostadoše ruševine i prozaičan dug od tridesetak milijuna kuna.
Gdje su sad demonstranti koji su 21. 11. 1996. prosvjedovali protiv netolerantne vlasti, štiteći tobože ugroženu slobodarsku Stojedinicu (koju su pred očima nacije “privatizirali” meštri prema kojima Kutle nije ni šegrt)? Zašto sada šute organizatori prosvjeda na Jelačić-placu i kreatori laži da se pobunilo 100.000, pa čak i 150.000 građana? (Na središnji zagrebački trg, čak i kad se zaustavi tramvajski promet, ni teorijski ne može stati više od 50.000 ljudi. Tko misli da može, neka u ruke uzme olovku, ili neka organizira okupljanje i prebrojavanje, ili neka za savjetnicu uzme spomenutu novinarku koja dobro zna kako se lažiraju računi: tako da se onemoguće računovođe!)
Viči, laži, zgazi protivnika, uzmi novac i zbriši na štokrl pokraj trona, to je sažetak priče o Stojedinici.
Model ponašanja o kojem govorimo primijenjen je i u slučajevima bivše ravnateljice Scene Gorica, glumice Senke Bulić i budućeg ravnatelja Galerije umjetnina u Splitu, slikara Josipa Botterija Dinija.
Nesnošljivost i dvostruki kriteriji učinili su od S. Bulić svijetlu heroinu kojoj se nepravedno oduzima ono što joj pripada, a od Botterija mračnog junaka koji otima nešto što pripada drugome. Zašto bi gospođa svakako morala biti na mjestu ravnatelja, a gospodin ne bi smio biti nikako? Zašto? Zato što tako misle demokrati koji drugome ne daju da zine, a sami su zijevnuli na slasti i masti unosnih položaja.
Tim likovima sa Balkana ops.,,pardon sa balkona treba objasniti da žive u kapitalizmu..da nema više partije/ili\' bar samo mislim da je nema/ da postoji konkurencija i da bi opstali moraju poslovati pozitivno, Mogu jedino kao radnice Kamenskog štrajkati..pa ih možda posjeti koji političar i da im da moralnu podršku. A s obzirom da je sve jedan bolji novinar od drugoga nek\' se probaju zaposliti na NBC BBS itd ,,kao npr . naši inžinjeri elektrotehnike u IBM-u.