Jako mi se rijetko dogodi da ne znam kako početi recenziju igre, pogotovo kada igra uopće nije loša. I nakon što sam je završio i uživao u njoj, imao sam problema s uvodom! Razlog je vjerojatno u tome što želim izbjeći usporedbe s Grand Theft Autom i serijalom Saints row. No moram reći da to igre istog tipa, no s drugom temom. Ukratko: Watch Dogs je open-world igra iz trećeg lica u kojoj ste u ulozi hakera Aidena Pearcea.
Hakeri su u ovoj igri moderni čarobnjaci i imaju na raspolaganju brojne alate koji se, doduše, aktiviraju tek na pritisak jednog, a katkad i dva gumba. Možda razočaravajuće, ali barem ne usporava tempo igre.
Aiden je prazna ploča
Naš “heroj” Aiden, što se osobnosti tiče, prazna je ploča, cilj je bio ugraditi mu vlastitu. No budući da mu je dan glas, kad progovori, igrač odlazi u drugi plan. Tada je teško poistovjetiti se s Aidanom ili suosjećati. Za razliku od njega, ostali likovi u igri, i zlikovci i saveznici, izvrsno su odrađeni i užitak je gledati i slušati ih. Smatram i da su u ovoj igri likovi puno bolje napravljeni nego u Grand Theft Autu 5 koji je razvikaniji. U GTA 5 likovi su zapravo gomila iritantnih gremlina koji zvuče kao da su ispali iz lošeg filma.
Kako je ovo open-world igra, logično je da je najbitniji dio slagalice baš svijet, i tu igra impresionira, grad (u ovom slučaju Chicago) i njegova okolica predivno su napravljeni, puni raznolikosti i detalja. Trud uložen u mapu najbolje se vidi u zoru ili pri zalasku sunca kao i kad kiši. Impresivno je da se sve vrti i na osrednjoj konfiguraciji bez puno zastajkivanja i štekanja, no nakon polovice igre dolazi do povremenog usporavanja kada se učitavaju veće količine misija. Ta se trzanja na sreću ne događaju usred akcije (barem sam ja imao tu sreću da nisu), ali ne prestaju i ima ih sve više kako igra odmiče.
Kako je priča poprilično intrigantna, neću previše ulaziti u nju da nekome ne pokvarim užitak, ali ću reći da se sve vrti oko osvetničkog pohoda hakera plaćenika, cijela se igra vrti oko motiva modernog svijeta povezanog tehnologijom i opasnosti koje takav svijet donosi.
Vozila se ponašaju posve nerealno – a to je dobro u ovakvoj igri!
Hakiranje je vaš osnovni alat u ovoj igri iako je to možda previše grandiozan termin u ovom slučaju jer većina “hakiranja” u igri svodi se na uperivanje vašeg mobitela u nešto što se može hakirati te pritiskanja gumba – i to je to! Nemojte to krivo shvatiti, iako su mogli napraviti malo dublju mehaniku što se hakiranja tiče, imajte na umu da je većina tog hakiranja vezana za situacije u borbi ili za pomoć pri prelasku misija, a to je i najzabavniji dio igre.
15 sati misija
Hakiranje nadzornih kamera da se isplanira ili izvidi ruta kretanja prema meti, hakiranje semafora da uzrokujete sudar i slične opasnosti čime možete pobjeći od motorizirane potjere, možete čak hakirati i hi-tech granate koje neki protivnici nose tako da im eksplodiraju u džepu. Možete upravljati čak i plinovodima, hidrantima, specifičnim stropnim ventilatorima itd., što baš nema nekog smisla, ali funkcionira u ovoj igri! Da bih bio fer, moram naglasiti da igra ima jednu mini igru vezanu za hakiranje u kojoj je koncept malo rašireniji i dovoljno je zanimljiv da bude zabavan, a dovoljno je malo ima da ne bude dosadna.
Priča ima solidnih 15-ak sati misija, većinom jednostavnih, no dobar ih je dio potpuno orijentiran na skrivanje i stealth, što nije loše, dapače, jako je zabavno i dobro odrađeno: korištenje hakiranja, oružja i kombinacija mjesta za skrivanje čini svaku ninja-misiju zabavnom. Međutim, jako ih je puno u kojima vas nitko ne smije vidjeti, što znači, ako vas vide – game over i kreni ispočetka (misiju, ne igru – na sreću!). Arsenal oružja je dosadan i standardan, pištolj, strojnica, snajper itd., a to još više tjera na skrivanje i igranje raznoraznim glupostima koje možete hakirati.
Iako sama priča traje nekih 15-20 sati, igra vas može držati i puno dulje zahvaljujući gomili neobaveznih podmisija i distrakcija koje sežu od jednostavnog ali iritantnog sprečavanja zločina koje uvijek završava identičnim proganjanjem kriminalca do zbilja zabavne vožnje velikog robotiziranog pauka naoružanog do zuba i uništavanja svega oko sebe.
Jednom kad sjednete u neko vozilo igra vas časti dobrom staromodnom jurilicom, kontrole su fluidne, a vozila se ponašaju posve nerealno – a to je dobro u ovakvoj igri! Povijest je pokazala, ponajviše u serijalu Grand Theft Auto, da pokušavanje simuliranja realnog ponašanja vozila u ovom tipu igre doprinosi samo glavobolji uzrokovanoj nadljudskim trudom da se vozila održe na cesti, najčešće dok vas proganja cijela gradska policijska sila.
Topla preporuka
Kako je u ovoj igri vožnja posve arkadnog tipa, voziti je užitak, problem je samo što jednom kad sjednete u vozilo, vaše ofenzivne sposobnosti padaju na nulu. Čini se da je Aiden nervozan i nesiguran vozač koji ima ruke zacementirane za volan jer nema mogućnosti pucanja kroz prozor ili čega sličnog. Jedina mogućnost obrane dok ste u vozilu jest hakiranje okoline, a ni to nije baš najbolje riješeno jer, npr., ne možete hakirati helikopter dok ste u autu jer kamera ne ide dovoljno visoko da nanišanite mobitel u njega, što znači da morate stati, izaći iz vozila, hakirati helikopter, vratiti se u vozilo i nastaviti bježati – naravno da banda koja vas proganja neće mirno čekati dok vi radite ovaj rizični manevar nego će u vas isprazniti svaki metak, granatu i raketu koje imaju. Igra nudi i multiplayer sadržaje, i to utrkivanje, skrivanje kao i neizbježno napucavanje. Na kraju, iako sam bio izuzetno skeptičan prema ovoj igri, mogu je toplo preporučiti svima, poglavito ljubiteljima open-world igara.