Videoigre su interaktivni medij koji je više nego bilo što drugo opsjednut ratovanjem i uglavnom donosi krvave i akcijom nabijene naslove pune mačo junaka kojima bi se i Rambo ponosio. Tu je gomila oružja, krvi, psovki i uvreda, ali u svom tom “smeću” katkada se nađe pravi dragulj koji se ne vrti oko akcije, spektakla i realnog prikaza nasilja, nego se koncentrira na dubinu i dramski doživljaj. Ubisoft nam je pripremio jedan takav dragulj, a zove se Valiant Hearts.
Kaos ratovanja
Igra se odvija u Prvom svjetskom ratu, konfliktu koji je industrija igara dosad većinom ignorirala. Veliki rat bio je kaos, savezi su se sklapali i raspadali i nije bilo moguće odrediti jednog negativca, sve je bio politički igrokaz koji je koštao milijune ljudi života. Valiant Hearts s tehničke je strane 2D platformska avantura u kojoj pratite sudbinu petorice protagonista rješavajući zagonetke, izbjegavajući zamke i prolazeći akcijske sekvencije u kojima ima bježanja pred tenkom, izbjegavanja prepreka u automobilu i bombi iz cepelina. Iako je igra šarolika, nijedan od njenih mnogobrojnih dijelova nije pretežak: iako sam poneke akcijske sekvencije morao proći više puta da uhvatim dobar tajming, većinom nisu bile problem, a zagonetke se bez problema riješe uz malo mozganja.
Ono što ovu igru izdiže jest izvedba, tematika i stil. Igra se diči predivnim ilustriranim stilom, a usmjerena je na to da pokaže sve užase ratovanja, sveopćeg ludila koje ratovanje donosi i stradanja koja ga prate. Iznad rovova izdiže se mutna izmaglica iz koje viri uništena poljana i stupovi crnog dima od detonacija topovskih granata. Hrpe leševa koje nekad morate koristiti kao zaklon, odvlačenje ranjenih u zaklon pod topničkim napadom, prolaženje kroz oblake otrovnog plina, sve to itekako zorno dočarava atmosferu tog krvavog konflikta. A kao da to nije dovoljno, likovi, i junaci tako i protivnici, jako su dobro dizajnirani i karakterizirani te će jednostavno smekšati i kameno srce. Pripovjedač dodatno pojačava dojmove zbilja sjajnim scenama, no ponekad komentira i one očite stvari, što tu i tamo zna i zasmetati. Nemoguće je ne suosjećati s likovima u ovoj igri, rekao bih da je igru smislio neki veliki romanopisac jer i ambijent i likovi i sam gameplay jednostavno diraju u srce. Scena u kojoj pas tragač iz hrpe kamenja i leševa spašava prijatelja vojnika i poslije, kad vojnik pogine, spava na njegovu grobu samo je jedna od nezaboravnih scena koja jednostavno neće nikoga ostaviti ravnodušnim.
Iskakanje
Ako bih išta pokudio u ovoj igri, to su povijesne informacije koje svako malo iskaču u člancima, zanimljive su i ne morate ih čitati, ali njihovo iskakanje na ekran počne smetati nakon nekog vremena, a ne mogu se ugasiti. Bilo bi bolje da su “extra” koji se može po želji čitati izvan igre, a ne tijekom nje.
Igra nije jedna od onih koje biste ponovno igrali, osim ako ne želite da vas ponovno dirne, jer, kao i dobra knjiga, dobra je i drugi put, ali dojmovi više neće biti jednako snažni. Kako god bilo, ovu igru itekako preporučujem svima, samo će oni bez imalo srca naći veću primjedbu ovoj igri. Nakon svih besmislenih pokolja koje smo odigrali samo ove godine, ovo je nešto što ima gotovo umjetničku vrijednost i treba to doživjeti, ući u ovu igru otvorena uma i pustiti da vas dotakne, rastuži i ostane u pamćenju.
