Jesmo li ušli u eru Splinterneta

Tehnološki utopisti nekoć su vjerovali da će internet biti samoregulirajući i emancipiran prostor. John Perry Barlow napisao je i Deklaraciju neovisnosti cyberspacea još 1996 godine. U njoj govori: “Vlade industrijskog svijeta, umorni divovi od mesa i čelika, dolazim iz cyberspacea, novog doma uma. U ime budućnosti, tražim od vas da nas ostavite na miru. Vi niste dobrodošli među nama. Nemate suverenitet tamo gdje se okupljamo. Stvaramo svijet u kojem bilo tko i bilo gdje može izraziti svoja uvjerenja, bez obzira na to koliko je u njima usamljen, bez straha da će biti prisiljen na tišinu ili konformizam.”

John Perry Barlow bio je vizionar iz Silicijske doline, pisac pjesama Grateful Deada, esejist i politički aktivist. Barlow je uvijek vidio internet kao temeljno mjesto slobode, gdje dugo potiskivani glasovi mogu pronaći publiku i gdje se ljudi mogu povezati neovisno o fizičkoj udaljenosti.

Ipak, njegova vizija o slobodnom prostoru u online svijetu i mjesto koje će uvijek štiti slobodu govora, zapravo, nikada nije sasvim zaživjela, dok je s druge strane itekako pružila uvid u širinu i učinila informacije dostupnijima nego ikada prije. Njegova vizija, smatraju jedni, duboko je pokopana ispod naslaga regulativa mnogih država, državnika, vladajućih struktura koje internet doživljavaju kao ekstenziju fizičkog teritorija svoje države. Ipak, koliko god da je interes moćnika usmjeren prema ograničavanju, otežavanju dostupnosti informacija, toliko je tehnologija napredovala da su razne zabrane tek prepreka, no ne nesavladiva.

Internet je alat osmišljen za jednostavno prenošenje informacija i razmjenu elektroničke pošte, a sada je arena u kojoj su svi, od onih komercijalno motiviranih do onih kojima je to poligon za održavanje privatnih odnosa i kontakata, svi su online. Pravila fizičkog svijeta nisu se odmah primjenjivala u online svijetu, no bilo je jasno da takvo što neće potrajati.

Stoga se danas sve više govori o spliternetu, pojmu koji se već neko vrijeme provlači i označava cijepanje interneta na internetske države, adrese, regije...

Zašto se rascjep događa? Uglavnom zbog kombinacije učinaka pojedinih država koje pokušavaju održati vlastiti nacionalni “suverenitet podataka”. Najznačajniji od tih efekata su propisi o privatnosti podataka i lokalizaciji podataka kao i ograničenja podataka koja vlade smatraju neprimjerenima.

Funkcionalno cijepanje se već događa. Kad tehnološke tvrtke grade „zidove“, one odlučuju o pravilima za ono što se događa unutar zidova, a korisnici izvan mreže isključeni su iz usluga koje su prešle na mrežu.

Vlade pak vraćaju svoju regulatornu snagu koja im je nakratko izmaknula. Diktature poput Kine imale su kontrolu od početka; drugi, uključujući Rusiju, slijede Peking. U posljednje vrijeme vrlo ubrzano, posebice novim zakonom o mogućnosti iskapčanja s globalnog interneta na samo svoj, ruski internet. I mogućnosti kolanja podataka su regulirane, zabranjena enkripcija chat servisima, a uspostavljena je i donekle kontrola sadržaja koji ulazi, odnosno izlazi.

Danas, zapravo, više od 30 svjetskih regija, odnosno država nameću propise o suverenosti podataka, uključujući Europsku uniju, Brazil, Kinu i Indiju. Novim mjerama koje se predlažu i razmatraju u vladama tjedno, sve više zemalja priključuje se trendu cijepanja interneta.

Kao što je Keith Wright, izvršni potpredsjednik pri Kongresnoj zakladi Black Caucus, Inc. nedavno napomenuo, “nikada nije bilo toliko vlada, autoritarnih i demokratskih, koje su aktivno blokirale pristup internetu svojim državljanima”, prenosi TNW.

Najpoznatiji zid svakako je kineski, no u ovom slučaju radi se o takozvanom firewallu ili vatrozidu. Ipak, to je samo vrh ledenog brijega suvereniteta podataka unutar Kine. Prema kineskom zakonu o kibernetičkoj sigurnosti, zemlja je implementirala i provodila viziju interneta koja je dijametralno suprotna onoj u SAD-u, a kineska vlada inspirirala je brojne režime da je kopiraju širom svijeta.

– U kontekstu vlada, odnosno moći, postoji trend ograničavanja ili otežavanja pristupa informacijama. No tehnološki i tehnički sada je sve moguće, svi su podaci dostupni i sve vatrozide zapravo je moguće izbjeći. Da, vlasti su se uprle, poput nedavno Rusa, pokušati i “ugasiti” internet. Za Arapskog proljeća to je bilo vrlo jasno te o takvim pokušajima možemo govoriti. Ipak, internet je pušten poput duha iz boce i ne može se više vratiti natrag. Strašno je teško na nekom prostoru ugasiti interes jer postoji cijeli niz međunarodnih linkova i uvijek će postojati niz mogućnosti za spajanje na internet – smatra Marko Rakar, komunikološki stručnjak, te dodaje da već postoji toliko aplikacija i mogućnosti da rijetko koja vlast ili vlada može nadzirati kako se njezini građani zapravo spajaju na internet.

Proces splinterneta ili cijepanja interneta neki gledaju u kontekstu poslovanja te tvrde da je to možda i veća prijetnja tvrtkama koje posluju u više zemalja. Kao takva, poduzeća sa sjedištem u SAD-u moraju ulagati dodatni napor kako bi se prilagodila drukčijim pravilima internetskog poslovanja i načinu upravljanja poslovnim podacima. Činjenica je da nisu sve zemlje igrale po istim pravilima. Različite nacije imaju različita pravila koja reguliraju uporabu i kretanje svih vrsta podataka. Primjerice, tvrtke bi se EU mogle suočiti s kaznama koje mogu biti 0,5 do 4 posto ukupnog godišnjeg prihoda, ovisno o tome upravljaju li GDPR-om EU, kineskim zakonom o kibernetičkoj sigurnosti ili drugim propisima koji predviđaju kazne.

Scene koje su vas najviše iznenadile: Najveći hit bila je djevojka na parkiralištu

– GDPR su kreirali pravnici ne razumijevajući tehnološke dosege i što sve može napraviti. Implementacija pravnog razmišljanja u tehnologiju uvijek je problematična. No dobro je da se raspravlja o podacima jer u današnje vrijeme, tko posjeduje informacije i podatke, taj je kralj – kazuje Rakar te dodaje kako ipak, uza sve propise, protok podataka nije zaustavljen ni onemogućen.

– Države će i dalje pokušavati u nametanju pravila i ograničavanja, no dugoročno mislim da doista neće uspjeti – naglašava Rakar.

Pravila o privatnosti EU učinila su da neke američke tvrtke ograničavaju pristup korisnicima iz Europe. Vjerojatnije će pružatelji koji nisu iz EU konačno naći način naplate za korisnike iz EU. Mnogi se servisi mogu klonirati ili kopirati, čak i sami davatelji usluga, recimo europski Facebook, sa strogo reguliranim algoritmima različitima od globalne verzije, možda s alternativnim modelom unovčavanja. Neki se boje da pravila EU otežavaju prikupljanje big date potrebne za treniranje umjetne inteligencije. Potrošači iz EU možda ne žele da se AI trenira, posebice ako to zahtijeva niz osobnih podataka. No u svakom slučaju Europa je dovoljno veliko tržište za generiranje neosobnih podataka potrebnih za dublji, ali podnošljiviji AI, premda to zahtijeva usklađeno digitalno upravljanje unutar EU.

Čak i ako stroža pravila EU raspršuju globalni internet, ona također stvaraju poticaje za veća ulaganja u digitalne proizvode prilagođene EU, stoga su i prilika. U nedostatku globalnih regulatornih sporazuma, to je drugo najbolje čemu bi Europa trebala težiti. Američki tehnološki velikani nisu cijenili vlasti Europske unije koje razvijaju svoj poslovni model putem zakona o privatnosti ili odlukama o konkurenciji, smatraju neki poznavatelji tržišta. I dok neki strahuju da bi se EU mogao odvojiti od globalne digitalne ekonomije pretjeranom regulativom, drugi smatraju da fragmentacija tržišta može biti najbolji ishod.

Tko i kako sve internet čini drukčijim u različitim krajevima svijeta